Terapija ponašanja
Nažalost, ne postoji standardizirana metoda terapije prvog izbora za a sindrom izgaranja. Terapija uvijek mora biti prilagođena pojedinačnom pacijentu kako bi mogla odgovoriti na njegove vrlo posebne potrebe. Ovdje je važan element preispitivanje i preispitivanje vlastitog posla i životne situacije.
Ovdje može biti od pomoći takozvana bihevioralna terapija. Bihevioralna terapija temelji se na osnovnoj pretpostavci da se problematično ponašanje često naučilo svjesno ili nesvjesno tijekom života te se sve više učvršćivalo kroz kognitivne uvjetovanosti. U skladu s tim, također bi trebalo biti moguće naučiti ili bolje reći ponovno naučiti ta ponašanja - a to je upravo cilj terapije ponašanja.
To znači da, za razliku od dubinske psihološke metode, bihevioralna terapija ne traži razloge i uzroke određenih strahova, već se pokušava boriti protiv tih strahova pomoću „metoda treninga“ kao što su samopromatranje, povratne informacije, pohvala za željeno ponašanje. Pod-oblik bihevioralne terapije je kognitivna bihevioralna terapija, u kojoj se koriste vrlo slične metode treninga za pokušaj otkrivanja i probijanja nepovoljnih obrazaca i načina razmišljanja. Zajedno s pacijentom koji sagorijeva, terapeut pokušava shvatiti koliko je nepoželjno ponašanje (prisile, strahovi itd.)
se održava i što se može učiniti da se ponovno nauči. U tu se svrhu često koristi takozvani SORKC model: S (poticaj): Koja situacija ili okolnosti pokreću određeno ponašanje? O (organizam): Koji su biološko-psihološki uzroci u organizmu?
R (REAKCIJA): Kako se točno manifestira neželjeno ponašanje? K (nepredviđeni slučaj): Kako i prema kojem principu neželjeno ponašanje dovodi do pozitivnih, ali i negativnih posljedica? C (Posljedice): A koje su posljedice koje osiguravaju održavanje ponašanja?
Kako bi se ispitala životna i radna situacija dotične osobe, prije svega se gleda na sljedeće točke: S obzirom na odnos pacijenta prema sebi, a posebno na njegov odnos prema radnom mjestu, slijedeći aspekti smatraju se: Pacijentima je često ugodno i korisno naučiti novo opuštanje tehnike i drugi načini opuštanja, poput ramena i vrat masaže, gimnastičke vježbe, joga, autogeni trening ili duboka senzibilizacija. - Spavaj
- Luksuzna hrana
- Rekreacijske potrebe
- Nutritivno ponašanje
- Fizičke aktivnosti
- Visoka očekivanja
- Preopterećenje
- Nedostaje ili nedostatna podrška kolega i nadređenih
- Maltretiranje
- Nezadovoljstvo
- Rezignacija i gorčina
- Ostali psihosocijalni čimbenici
Grupe za samopomoć izuzetno su praktična pomoć, posebno u području izgaranja. Postoje razne vrste grupa za samopomoć, jer: Ideja iza grupa za samopomoć je promicati pozitivnu razmjenu različitih ljudi o određenoj temi.
S jedne strane, ljudi s istim ili sličnim problemima i pozadinama, koji se inače ne bi tako lako upoznali, okupljaju se i mogu razmijeniti svoja iskustva. Samopomoć kod sagorijevanja prije svega znači aktivno se baviti vlastitom situacijom, prepoznati vlastite probleme i uzeti njihovo rješenje u svoje ruke. Za mnoge pacijente s izgaranjem u početku je neobično otvoreno razgovarati o svojim problemima.
Međutim, u gotovo svim slučajevima ovakva vrsta razgovora tada se doživljava kao veliko olakšanje, jer pogođene osobe napokon imaju osjećaj da su u grupi ljudi koji imaju slične probleme kao i oni koji ih razumiju. U skupinama za samopomoć okupljaju se pogođeni ljudi iz različitih društvenih krugova. Neki od njih možda već imaju godine terapije iza sebe, drugi možda još nisu toliko sigurni pate li od izgaranja ili ne, pa bi stoga željeli stupiti u kontakt s drugim pogođenim ljudima prije nego što posjete liječnika.
Međutim, nipošto nije slučaj da samo "mlađi" ovdje imaju koristi od "starijih", jer se razmjena odvija u oba smjera i mogu se osvijetliti mnogi različiti aspekti jedne te iste teme, naime izgaranja velikim brojem sudionika. Primjerice, osobi pogođenoj sagorijevanjem može se pružiti socijalna podrška u grupi za samopomoć, što joj je možda nedostajalo u životu, možda nesvjesno. Svijest da se i drugi osjećaju vrlo slično, da se i drugi ljudi moraju boriti s lošim uvjetima na poslu, nepodnošljivim supružnicima, pretjeranim zahtjevima u kućanstvu i financijskim egzistencijalnim strahovima, mnogima je veliko olakšanje.
Znaju da postoje ljudi koji ih razumiju i kojima se mogu povjeriti, a da ih ne stigmatiziraju ili čak preziru. Ovdje se njihove brige i strahovi razumiju, pa čak i dijele, i moguće je vidjeti kako se drugi pacijenti nose sa sličnim situacijama, što im pomaže i kako pristupaju problemu. Čest je slučaj da u sagorijevanju dobijete takozvanu tunelsku viziju vlastite situacije, kritizirate sebe, obezvrijedite se, samo pesimistično gledate u budućnost i stavljate se pod sve veći pritisak, što ćete prije ili kasnije ne moći izdržati.
I tu je dobro imati nekoga kome se možete povjeriti, kome možete reći o svojim strahovima i s kim se ne morate brinuti da će vas osuditi. A upravo se to postiže u grupama za samopomoć. Način na koji pogođeni pronalaze put do grupa za samopomoć može biti sasvim drugačiji.
Neki su dobili adresu koju im je preporučio liječnik, drugi poznanici i rođaci, a neki su možda pročitali letak ili jednostavno pretraživali Internet kako bi sebi pomogli za izgaranje u svom gradu. U mnogim gradovima danas postoje središnji uredi koji koordiniraju i posreduju u skupinama za samopomoć o raznim temama. Preporučljivo je potražiti lokalnu grupu, jer je to najbolji način da osigurate redovito prisustvovanje sastancima.
Na Internetu također postoje brojne privatno organizirane grupe za samopomoć u vezi s izgaranjem. Općenito je dobro prisustvovati zajedničkim sastancima dva ili tri puta prije nego što se odlučite pridružiti grupi. Važno je da se osjećate ugodno, dobro pazite i razumijete te da volite ostale sudionike - uostalom, sagorijevanje je važan i vrlo intiman dio života i prema njemu treba postupati.
- Pogođene osobe
- rodbina
- Mješovita nastava
- Već iskusni terapeuti i "pridošlice"
- A također i oni koji još nisu sigurni pate li od izgaranja ili ne. Pacijente s potvrđenom dijagnozom sagorijevanja često je teško integrirati na posao. Zbog godina stresa, čak i „normalni“ profesionalni stres ili zahtjevi prosječnog posla i dalje predstavljaju problem dugo nakon početka bolesti i završetka terapije, što također može dovesti do novih stanja iscrpljenosti.
Stoga potpuna ili djelomična nesposobnost za rad nakon sagorijevanja nije rijetkost. Smanjenjem odgovornosti na radnom mjestu i popratnom terapijom, međutim, mnogim se pogođenim osobama može omogućiti ponovni ulazak u radni život. Općenito, može se reći da se bolji oporavak i naknadni povratak na posao mogu postići ako sindrom izgaranja može se otkriti i liječiti u ranoj fazi. Šanse za oporavak i prognozu također ovise o osobnim karakteristikama i resursima, kao i o opsegu (snazi i trajanju) kroničnog stresa stanje. Jedinstveno valjana prognoza ne postoji za sagorijevanje, kao ni za sve mentalne bolesti.
