Uvod
Bihevioralna terapija važan je dio tzv psihoterapija a često se koristi u psihologiji za pomoć pacijentu u vezi sa svojim mentalna bolest. Ovdje je presudno da ne psiholog ili psihijatar sam pomaže pacijentu, ali da ga pacijent vodi kako bi sebi pomogao. To se često naziva "pomoći za samopomoć", jer se pacijent u nekoliko sesija s terapeutom podučava kako promijeniti vlastito ponašanje i tako pomoći i izliječiti sebe.
Općenito, bihevioralna terapija pretpostavlja da je svaka osoba podložna kondicioniranju. To znači sljedeće: Ako je pacijent samo dovoljno često čuo da svaki put kad majka vidi pauka, ona se uspaniči i počne vrištati, tada pacijent također misli da je pauk nešto zastrašujuće, iako pauci sami po sebi ne moraju biti zastrašujući. Pacijent čak može razviti fobiju od pauka, tj. Panični strah od pauka, iz naučenog straha od pauka.
To se može liječiti uz pomoć bihevioralne terapije, u kojoj pacijent uči suočiti se sa strahom i prevladati ga analizom i procjenom vlastitog ponašanja, a zatim ga mijenjanjem ako je potrebno. Važno je da svaki pacijent razvije vlastitu strategiju suočavanja s određenim strahom, na primjer. Ovo je najvažnije osnovno obilježje bihevioralne terapije.
Terapija ponašanja stoga se prvenstveno odnosi na pružanje pacijentu različitih mogućnosti kako se izvući iz neugodne situacije ili tlačiteljske situacije. Terapija ponašanjem općenito je prikladna za mnoge različite skupine pacijenata. S jedne strane, pacijenti s poremećaji anksioznosti mogu imati koristi od bihevioralne terapije, ali drugi psihološki poremećaji poput ovisnosti, depresija, izgaranje ili poremećaji osobnosti mogu se također liječiti uz pomoć bihevioralne terapije. Bihevioralna terapija često predstavlja solidan osnovni tretman uz liječenje lijekovima, iako mogu biti potrebne dodatne grupne sesije ili drugi oblici terapije, ovisno o pacijentu i potrebi.
