Objašnjena scintigrafija

scintigrafija (od lat. scintilla - iskra) dijagnostički je slikovni postupak koji se koristi u Radiologija za otkrivanje dugotrajnih funkcionalnih procesa. Da bi se stvorio scintigram, moraju se primijeniti sljedive tvari (ovaj radiofarmak je kemijska tvar koja je označena radiološki aktivnom tvari tako da se postiže nakupljanje traga u tkivu, putem kojeg se može provjeriti funkcija dotičnog organa .. Klasičnom statikom scintigrafija nije moguće sagledati funkcije organa koje se mijenjaju tijekom postupka ispitivanja, jer postupak stvaranja scintigrama može trajati i do pola sata. Međutim, ravni scintigrafija pogodan je za registriranje metaboličke aktivnosti u organskim strukturama tijela, jer stvara sliku koja prikazuje više ravnina. Razvoj scintigrafije u velikoj su mjeri zaslužni izumitelji gama kamere, Kuhl i Edwards, koji su je predstavili u radu iz 1963. godine.

Postupak

Načelo scintigrafije temelji se na snimanju metabolički aktivnih organskih sustava tijela pomoću tragova koji se raspršuju u tijelo nakon apsorpcija. Ove primijenjene tragove tvari su radioaktivne i tako emitiraju gama zračenje u okoliš. Zračenje se mjeri uz pomoć gama kamere koja se nalazi iznad organa koji se ispituje i može zabilježiti aktivnost distribucija. Upotreba takozvanih kolimatora neophodna je za funkciju gama kamera, jer one mogu skupiti emitirano zračenje. Uz efekt skupljanja, kolimatori također služe za odabir zračenja, jer otvori otvara koso upadajuće fotone. Kolimatori povećavaju osjetljivost planarne scintigrafije na definiranoj dubini prodiranja. Zbog mogućeg preklapanja slikovnih ravnina u scintigrafiji, patološke funkcionalne promjene često se mogu otkriti samo u veličini većoj od 1 cm. U planarnoj scintigrafiji, tehnecijevi pripravci često se koriste kao radiofarmaci, jer se prenose u krvotok, ali nisu integrirani u metaboličke procese. Izdano gama zračenje pretvara se u svjetlosne bljeskove pomoću scintilacijskih kristala smještenih u gama kameri. Procesom izračuna izračunava se elektronički signal koji rezultira stupnjem crnine u scintigramu. Scintigrafija je podijeljena u nekoliko sustava:

  • Statička scintigrafija: ova metoda je supergrupa koja se sastoji od hot-spot scintigrafije i hladan-spot scintigrafija. Međutim, točno razgraničenje dviju metoda nije uvijek moguće, tako da se često koristi izraz statička scintigrafija.
  • Hladan spot scintigrafija: ovaj postupak uglavnom se koristi za snimanje nepatoloških tkiva. Pomoću hladan točkaste scintigrafije moguće je osigurati točnu procjenu organa s obzirom na veličinu, mjesto i oblik. Nadalje, postupak je također snažno dijagnostičko sredstvo u patološkim procesima koji zauzimaju prostor s postojećim nedostacima u skladištu (hladne točke). Postupak je od posebne dijagnostičke važnosti za ispitivanje perfuzije miokarda i mozga te za otkrivanje plućne embolija. Posebno površinska glandula thyroidea (Štitnjača) predstavlja optimalan objekt istraživanja u kojem se mogu otkriti patološke promjene od 5 mm.
  • Scintigrafija vrućih mjesta: za razliku od scintigrafije hladnih mjesta, ova metoda koristi radiofarmaceutike koji se akumuliraju prvenstveno u metabolički aktivnim područjima. Zbog toga se ova metoda koristi za otkrivanje patoloških procesa. Ne postoji minimalna veličina patološki izmijenjenog područja, jer otkrivanje ove strukture ovisi gotovo isključivo o aktivnosti tkiva. Kao rezultat toga, scintigrafija žarišta je odabrana metoda ranog otkrivanja mnogih bolesti s regionalno ograničenim promjenama. Kao daljnje indikacije za scintigrafiju žarišta posebno su tumori i mogući metastaze kao i čvorovi tromba i štitnjače.
  • Sekvencijalna scintigrafija: kao još jedan superset scintigrafije, ova metoda predstavlja razliku od statičke scintigrafije, budući da se u potonjoj može prikazati samo stanje aktivnosti koje je postiglo ravnotežu i koje se teško mijenja, ako se uopće ne mijenja. Dodatne dinamičke informacije o nekoliko faza metabolizma ne mogu se prikupiti statičkom metodom. Samo scintigrafija u slijedu može slikati procese kao što je perfuzija organa. Često je potrebna precizna procjena funkcionalnog oštećenja organskog sustava, što je moguće samo dodatnom računalnom obradom rezultata.

Uz konvencionalnu scintigrafiju, postoji i mogućnost korištenja metode koja se temelji na osnovnom principu scintigrafije, emisiji jednog fotona računarska tomografija (SPEKT). Prednosti scintigrafije u odnosu na SPECT skeniranje uključuju sljedeće:

  • Trajanje SPECT skeniranja je gotovo jedan sat za skeniranje cijelog tijela. Scintigrafsko skeniranje zahtijeva samo otprilike pola vremena.
  • Nadalje, konvencionalna scintigrafija troškovno je učinkovitiji postupak.

Mane scintigrafije u odnosu na SPECT skeniranje su sljedeće:

  • Zbog veće dubine prodiranja lakše je dijagnosticirati dublja žarišta bolesti. Štoviše, snaga razlučivanja smatra se boljom bez obzira na dubinu strukture tkiva SPECT skeniranja koji se ispituje.
  • Nadalje, prostorna dodjela struktura u scintigrafiji mnogo je teža nego u SPECT skeniranju.

Između ostalih poznate su sljedeće scintigrafske metode:

Područja indikacije (područja primjene) prikazana su uz svaku metodu.