Psihologija je znanost o ljudskom iskustvu i ponašanju i ljudskom razvoju. Podpolje primijenjene psihologije je klinička psihologija koja se bavi proučavanjem i liječenjem mentalnih poremećaja.
Što je psihologija?
Podpolje primijenjene psihologije je klinička psihologija koja se bavi proučavanjem i terapija mentalnih poremećaja. Osnovna područja psihologije uključuju opću psihologiju koja pruža općenito primjenjive teorije o temama kao što su učenje, emocije i spoznaje; biološka psihologija, koja se bavi procesima u mozak i njihovi učinci; psihologija ličnosti koja ispituje osobine ličnosti; razvojna psihologija koja istražuje čovjekov razvoj od začeće do smrti; i socijalna psihologija koja, između ostalog, cilja na komunikaciju, međuljudsku privlačnost i grupne procese. Važna područja primijenjene psihologije su klinička psihologija, industrijska i organizacijska psihologija te obrazovna psihologija. Uz to, postoji psihološka metodologija koja se bavi metodama empirijskog istraživanja, dijagnozom psiholoških poremećaja i vrednovanjem psiholoških intervencija.
Tretmani i terapije
Klinička se psihologija bavi kognitivnom, emocionalnom, biološkom i socijalnom baze mentalnih poremećaja te s dijagnozom, liječenjem i rehabilitacijom mentalna bolest. Podpolje kliničke psihologije koje postaje sve važnije je bihevioralna medicina, također nazvana psihosomatike. Bihevioralna medicina proučava psihološke čimbenike koji igraju ulogu u razvoju, održavanju i upravljanju tjelesnim bolestima. U primijenjenoj psihologiji, uz kliničku psihologiju, zdravlje psihologija se ustalila i bavi se prevencijom mentalnih poremećaja i promicanjem zdravlja. Važni poremećaji s kojima se bavi klinička psihologija su depresija, poremećaji anksioznosti, opsesivno-kompulzivni poremećaji, poremećaji prehrane, posttraumatski stres poremećaj i shizofrenija. Mentalni poremećaji jedan su od najčešćih uzroka dugotrajne nesposobnosti za rad u Njemačkoj i stoga se sve više smatraju važnim socijalnim problemom. Rizik od patnje od mentalna bolest tijekom nečijeg života iznosi oko 50%. Čini se da se prevalencija mentalnih poremećaja povećava - međutim, to može biti i zbog činjenice da je društvo sada svjesnije ovih vrsta poremećaja, a psihoterapije također sve više prihvaćaju društvo. Važne terapijske metode u kliničkoj psihologiji su bihevioralna terapija, razgovorni psihoterapija i dubinska psihoterapija utemeljena na psihologiji. Tretmani s ova tri oblika terapija i - uz ograničenja - psihoanalizom su obuhvaćeni zdravlje osiguranje. Uz to, postoje i razne druge terapijske metode kao što su sistemska terapija, Gestalt terapija, hipnoterapija, i glazba terapija, koje međutim pacijenti moraju financirati sami - ukoliko se izvode u privatnoj praksi, a ne u stacionarnom kliničkom okruženju.
Dijagnostika i metode ispitivanja
Klinička psihologija koristi Svijet Zdravlje Organizacija (WHO) ICD-10 i DSM za dijagnozu i klasifikaciju mentalnih poremećaja. ICD-10 (Međunarodna statistička klasifikacija bolesti i srodni zdravstveni problemi) najvažniji je klasifikacijski sustav u medicini priznat u svijetu. Poglavlje V klasificira mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja. DSM (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) klasifikacijski je sustav Američkog psihijatrijskog udruženja (APA). Trenutačno izdanje je DSM-V, koje je objavljeno u svibnju 2013. - ali u Njemačkoj je trenutno dostupan samo DSM-IV-TR iz 2000. godine. DSM se koristi kao zamjena za ili a dopuniti na ICD-10. U kliničkoj psihologiji dijagnoza se obično postavlja tijekom početnog terapijskog razgovora. Uz pomoć ICD-10 ili DSM-a, psihoterapeut ili psihijatar određuje koji je mentalni poremećaj prisutan kod pacijenta na temelju informacija koje on ili ona dobiva od pacijenta.Na primjer, glavna dijagnoza depresija se pravi kada je prisutno najmanje pet od devet simptoma navedenih u DSM-u i traju najmanje dva tjedna. Za dijagnozu majora depresija Ovi simptomi se ne smiju objasniti drugim mentalnim ili fizičkim stanjima ili bolestima. DSM je najvažniji klasifikacijski i dijagnostički priručnik u kliničkoj psihologiji i, unatoč nekim kritikama, izdržao je test vremena u istraživanju i psihoterapijskoj praksi.
