Što je terapija razgovorom?
Terapija razgovorom – koja se naziva i konverzacijska psihoterapija, psihoterapija usmjerena na klijenta, usmjerena na osobu ili nedirektivna psihoterapija – utemeljio je sredinom 20. stoljeća psiholog Carl R. Rogers. Spada u takozvane humanističke terapije. Oni se temelje na pretpostavci da se ljudsko biće neprestano želi razvijati i rasti. Terapeut podupire ovu takozvanu tendenciju aktualizacije pomažući pacijentu da se ostvari.
Za razliku od drugih oblika terapije, terapija razgovorom nije usmjerena na pacijentove probleme, već na njegove razvojne potencijale ovdje i sada.
Prema konceptu terapije razgovorom, psihički poremećaji nastaju kada netko ima problema s prihvaćanjem i vrednovanjem sebe. Pogođena osoba tako sebe vidi iskrivljeno, a ne onakvim kakav uistinu jest. Na primjer, osoba sebe vidi kao hrabru, ali bježi od izazova. To rezultira nepodudarnošću – neslaganjem. To znači da pacijent ima sliku o sebi koja ne odgovara njegovom iskustvu. Ta nepodudarnost stvara tjeskobu i bol. Od ove teze za razvoj psihičkih poremećaja polazi terapija razgovorom.
Uvjeti za terapiju razgovorom
- Za interakciju je nužno da postoji kontakt između terapeuta i pacijenta.
- Bolesnik je u inkongruentnom stanju, što mu stvara tjeskobu i čini ga ranjivim.
- Terapeut je u kongruentnom stanju. To znači da je iskren prema pacijentu i da se ne pretvara.
- Terapeut bezuvjetno prihvaća pacijenta.
- Terapeut suosjeća s pacijentom, a da se ne izgubi u njegovim osjećajima.
- Pacijent terapeuta doživljava kao empatičnog i osjeća se bezuvjetno prihvaćenim i cijenjenim.
Kada raditi terapiju razgovorom?
Terapija razgovorom uspješno se koristi u liječenju psihičkih poremećaja. Često su to anksioznost ili opsesivno-kompulzivni poremećaji, depresija ili poremećaji ovisnosti.
Kao što je navedeno u gornjim uvjetima za terapiju razgovorom, ovaj psihoterapijski postupak je prikladan samo kada osoba uoči nesklad (neusklađenost) između svoje slike o sebi i svojih iskustava. Osim toga, treba imati određenu volju za pobližim istraživanjem samog sebe.
Tijekom prvih probnih seansi pacijent može saznati odgovara li mu ova vrsta terapije. Osim toga, terapeut obraća pozornost na gore navedena stanja i izvještava pacijenta odgovara li terapija razgovorom za njega ili ne.
Što radite tijekom terapije razgovorom?
U prvim terapijskim seansama terapeut postavlja dijagnozu i ispituje anamnezu bolesnika. Pacijent zatim određuje koje ciljeve želi postići u terapiji.
Srž terapije razgovorom je razgovor između pacijenta i terapeuta. Pacijent opisuje svoje probleme i svoje stavove. Terapeut nastoji razumjeti pacijentove osjećaje i misli što točnije.
Razgovor usmjeren na klijenta temelji se na tome da terapeut opetovano sažima izjave pacijenta njegovim ili njezinim riječima. Kroz refleksiju terapeuta, pacijent dolazi do boljeg razumijevanja svog unutarnjeg svijeta.
Ono što terapeut ne radi u terapiji razgovorom je davanje savjeta ili uputa pacijentu. Drugim riječima, on ne govori pacijentu kako da se ponaša, već mu pomaže pronaći individualni odgovor u sebi.
Osnovni terapijski stav
Promijenite sliku o sebi
Mnogi pacijenti pate jer uzrok svoje nesreće vide u vanjskim uvjetima koje ne mogu promijeniti. U terapiji razgovorom terapeut usmjerava pozornost na unutarnje procese koji stvaraju patnju.
Na primjer, čest uzrok patnje su iskrivljene percepcije. Pacijent nauči pomno ispitati opće prosudbe ("Nitko me ne voli") Kao rezultat toga, tijekom terapije razgovorom dolazi do realističnijeg pogleda ("Moja obitelj i prijatelji me vole, čak i ako s vremena na vrijeme imamo nesuglasice").
Cilj psihoterapije razgovorom je da se pacijent prema sebi odnosi s poštovanjem i da nauči vidjeti i prihvatiti sebe onakvim kakav jest. Može otvoreno prihvatiti iskustva koja ima i ne mora ih potiskivati ili iskrivljavati. Pacijent je tada kongruentan, što znači da njegova slika o sebi odgovara njegovim iskustvima.
Koji su rizici terapije razgovorom?
Kao i svaka psihoterapija, terapija razgovorom može u nekim slučajevima dovesti do pogoršanja ili neuspjeha u poboljšanju simptoma.
Odnos između terapeuta i pacijenta ima značajan utjecaj na uspjeh terapije. Stoga je važno da pacijent ima povjerenje u terapeuta. Ako to nije slučaj, savjetuje se promjena terapeuta.
Što trebam imati na umu nakon terapije razgovorom?
Tijekom terapije razgovorom često se razvija jaka veza između pacijenta i terapeuta. Mnogi se pacijenti osjećaju vrlo ugodno u toploj i zahvalnoj klimi terapije razgovorom i osjećaju tjeskobu kad se terapija približi kraju.
Takvi strahovi i brige sasvim su normalni. Međutim, važno je da pacijent takve negativne misli i strahove podijeli s terapeutom – kao i ako osjeća da mu na kraju terapije još nije bolje. Terapeut i pacijent tada mogu zajedno razjasniti je li potrebno produljenje terapije ili bi možda drugi terapeut ili neki drugi oblik terapije bio bolje rješenje.
Radi lakšeg završetka terapije terapeut može postupno povećavati razmake između seansi – terapija se „postupno gasi“ kako bi se pacijent navikao snalaziti se u svakodnevnom životu bez terapije razgovorom.
