Ponašanje terapija, uz psihoanalizu, odnosi se na drugu veliku skupinu terapijskih mogućnosti u području psihoterapija. Razvilo se iz koncepata u učenje teorije oko 1940 -ih, ali nema određenog utemeljitelja.
Što je bihevioralna terapija?
Ponašanje terapija, uz psihoanalizu, odnosi se na drugu veliku skupinu terapijskih mogućnosti u području psihoterapija. Za razliku od ostalih terapija modeli, bihevioralna terapija Koncept se snažno temelji na nalazima istraživanja iz medicinskog, psihološkog, biološkog i sociološkog područja. Istraživanja iz područja učenje teorija je važna. Koristeći tri različita pristupa, bihevioralna terapija pokušava promijeniti mentalne poremećaje kao i poremećaje u ponašanju posebnim tehnikama. Pretpostavlja se da je svako ponašanje naučeno te se stoga može odviknuti ili zamijeniti novim obrascima ponašanja. Koriste se tri modela:
Protuuslovljavanje/konfrontacija, operativno uvjetovanje i kognitivni pristup. Pomoću pristupa usmjerenog na problem i cilj, bihevioralna terapija pokušava donijeti promjenu ponašanja koja odgovara osobnosti i koja se stoga može dugoročno održati. Patološki i poremećeni obrasci ponašanja uspješno se liječe na ovaj način.
Funkcija, učinak i ciljevi
Budući da bihevioralna terapija nema jasno definiran postupak, nudi različite modele i tehnike te je stoga prikladna za različite poremećaje u ponašanju i psihologiju. Međutim, od posebne je važnosti za sljedeće kliničke slike: anksioznost i panični poremećaji, poremećaji prehrane, depresija, zlouporaba tvari i psihosomatske bolesti. Svi poremećaji temelje se na poremećenom obrascu ponašanja. Na početku terapije provodi se analiza ponašanja. Tijekom ove analize identificiraju se poremećaji i postavljaju ciljevi. Tijek terapije obično se odvija u fazama i pacijent mora aktivno surađivati i tako preuzeti osobnu odgovornost. Cilj terapije je ili odustati ili promijeniti nepoželjno ponašanje, ili izgraditi željeno ponašanje, poput samopouzdanja. Paralelno se može raditi i na nekoliko ciljeva. Ovi se ciljevi mogu postići različitim pristupima. Ovdje je odlučujući faktor osobnost pacijenta, jer se ljudsko ponašanje shvaća kao sustav koji funkcionira i komunicira na različitim razinama: kognitivnoj, fiziološkoj, emocionalnoj i bihevioralnoj. Postoje stalni međusobni odnosi i interakcije, preklapa i Napetosti između ovih razina, zbog čega se jedna razina ne može promatrati izolirano. Promjena ponašanja uvijek izaziva reakciju i promjenu na drugim razinama. Iz tog razloga, samokontrola pacijenta bitan je dio terapije. Uči kontrolirati i usmjeravati sebe i svoje ponašanje te ga produbljivati stalnim usavršavanjem na način da ono postaje neovisno ponašanje, a staro, nepoželjno ponašanje nadjačano ili zamijenjeno. Ova vrsta promjene ponašanja može se postupno provoditi tijekom određenog vremenskog razdoblja ili izravnom konfrontacijom, metodom koja se često koristi poremećaji anksioznosti. Koji će pristup biti odabran ovisi o pacijentovoj osobnosti i stanje i uvijek se radi zajedno s pacijentom. Na taj se način mogu izbjeći mogući pretjerani zahtjevi. Osim konvencionalnih metoda, bihevioralna terapija također koristi tehnike iz područja opuštanje, hipnoza i igranje uloga. Niz mogućnosti čini ga pojedinačno primjenjivim.
Rizici i opasnosti
Bihevioralna terapija, naravno, nije jamstvo uspješnog oporavka. Budući da je to kratki terapijski pristup, nije prikladan za duboke i teške mentalne poremećaje, poput onih koji se često javljaju nakon dugotrajne i teške traume. Također zahtijeva određenu psihološku stabilnost i aktivnu suradnju pacijenta, što je u slučaju teških shizoidnih bolesnika moguće samo uz pomoć lijekova. Bihevioralna terapija nije prikladna za poremećaje koji zahtijevaju opsežnu i intenzivnu procjenu prošlih događaja. To može postati važno u kasnijoj fazi, ali ne služi ponovnoj procjeni. Ako bihevioralna terapija ovdje počinje prerano i trauma nije dovoljno obrađena, kasnije se mogu pojaviti ozbiljni zastoji. U tim slučajevima, učenje uspjeh postignut bihevioralnom terapijom obično se poništava. U nekim skupinama pacijenata terapija postaje moguća samo uz pomoć lijekova, primjerice u teškim slučajevima depresija. Važno je osigurati da se promjene u ponašanju mogu održati čak i nakon prestanka uzimanja lijeka. Važno je pažljivo odvagnuti može li bihevioralna terapija pridonijeti uspješnom ozdravljenju ili je neki drugi oblik prikladniji za osobnost i poremećaj.
