Izazvati
Reakcije straha dio su našeg urođenog ponašanja koje nam može pružiti prednost za preživljavanje. Primjerice, bojimo se predatora jer oni mogu predstavljati opasnost za naš život. Određeni je strah dakle zdrav.
Tek kad nas taj strah paralizira i utječe na nas u našem životu i radu, on postaje bolest. Strah od ispita također može biti sasvim zdrav, jer nas motivira za učenje i dobro nas priprema za ispit. Međutim, ako netko počne negativno preuveličavati ocjenu ispitne situacije, odnosno ocjenjivati je na način da o njoj ovisi „život i smrt“, taj strah može postati bolest.
Važan aspekt u razvoju ispitne anksioznosti je takozvana samopripisivanje. To znači da netko sebi pripisuje određene osobine i kvalitete, ali one ne moraju nužno odgovarati stvarnosti. Stoga se može čvrsto uvjeriti da je ispit postao katastrofa jer se nije dovoljno dobro pripremio ili je na neki drugi način kriv.
Ostali čimbenici, poput raspoloženja ispitivača, duljine ispita, razine zahtjeva itd. Nisu uzeti u obzir. Osjećaj da sam odgovoran za situaciju utovara dovodi do nesigurnosti, iz kojih može rezultirati strah od neuspjeha na pregledima.
Te negativne misli i tjeskobni stavovi presudni su za razvoj ispitne anksioznosti. Ne samo da mogu postati mentalni teret, već zauzimaju velik dio naše pažnje i vremena, što nije dostupno za pripremu ispita. Ako općenito ocjenjujete ispitnu situaciju u negativnom smislu, prema kojem se bojite (bez ikakvog racionalnog opravdanja za taj strah), tijelo također negativno reagira na napetost i javljaju se gore navedeni simptomi.
Taj strah vrlo brzo može dovesti u začarani krug: čovjek se boji ne položiti ispit, ne može se dobro pripremiti zbog koncentracije i motivacijskih poteškoća povezanih sa strahom, a situaciju na ispitu doživljava kao stresnu, a rezultat kao nezadovoljavajući. Ovo opet sebi pripisuje i razvija se izvan straha od straha, straha od negativnog utjecaja na pregled i pripremu za ispit. Ne treba podcijeniti pojavom testa strah je osim roditeljskog obrazovanja i doplatka u djetinjstvo.Djeca roditelja koja malo obraćaju pažnju na emocionalne potrebe svoje djece, a koja su naprotiv više zainteresirana učenje o pravilima i društvenim normama, vjerojatnije je da će razviti strah od ispita.
Čest je slučaj da roditelji podcjenjuju dječje potrebe i istovremeno precjenjuju njihove sposobnosti. Djeca uče da se dobro ponašanje nagrađuje i boje se odbijanja od roditelja ako pogriješe. To se lako prenosi u druge situacije u kojima se procjena (od strane okoline, poslodavca itd.)
odvija i posebno ispitne situacije. Čak i ako nisu odgovorni za neuspjeh na ispitu, oni to pripisuju sebi i događa se gore opisani ciklus. Djeca koja se oslanjaju na podršku roditelja bez obzira na situaciju i koja smiju isprobati svoju djetinjstvo samopouzdaniji su i manje skloni razvoju ispitne anksioznosti.
Osobito između 20 do 30 godina, prijelazno razdoblje između djetinjstvo/ pubertet i odrasla dob, mnogi su podložni razvoju ispita živci, jer mogu biti izloženi ogromnom stresu zbog studija ili treninga. Zahtjeve koji se postavljaju pred osobu koja se doživljava kao odrasla i odgovorna za sebe ispunjava proces unutarnjeg sazrijevanja i osjećaj da još nije u stanju ispuniti ulogu odrasle osobe. Testirajte anksioznost nije bolest koju treba olako shvatiti, ali joj se može dobro pomoći psihološkim strategijama.
Terapija treba imati za cilj procjenjivanje situacija što je objektivnije moguće, a ne klizanje u destruktivne misaone obrasce koji uništavaju raspoloženje i samopouzdanje, a time i fizičku dobrobit svojom negativnom orijentacijom. Važno je negativnim mislima koje prevladavaju u ispitnoj anksioznosti suprotstaviti pozitivnim mislima. Misli i maštanja su važne i korisne i mogu pomoći u prevladavanju ispita živci.
Jednostavne strategije za uspostavljanje veze između razmišljanja i osjećaja uključuju takozvani "ABC osjećaja". Prvi korak je opisati visoko stresnu situaciju što je manje moguće pod utjecajem osjećaja. Sljedeći je korak o vlastitim mislima, očekivanjima i stavovima.
U posljednjem koraku treba detaljno ispitati osjećaje i obrasce ponašanja. Ovo detaljno ispitivanje situacije može pomoći u otkrivanju obrazaca ponašanja i načina razmišljanja koji negativno utječu na samopoštovanje te ciljanom radu na njima. Ostali pristupi su bihevioralna terapija, psihodinamička terapija ili hipnoza.
Bihevioralna terapija pretpostavlja da je svako ponašanje i svako iskustvo uvježbano i da se stoga mogu ponovno naučiti. Na sesijama se štetno ponašanje rješava u povoljnom okruženju učenje a posebno ih zamjenjuju druga ponašanja. Pritom se stres povećava sve dok zastrašujuća situacija, u ovom slučaju ispit, konačno ne može izdržati.
Psihodinamička terapija seže do Freudove psihoanalitičke teorije. Pretpostavlja da u čovjeku postoji nekoliko proturječnih želja i motivacija. Unutarnji sukobi koji nastaju u tom procesu traže ventil prema van.
Obrasci ponašanja koji se pojavljuju često se doživljavaju kao štetni i neželjeni. Osnovni problem, unutarnji sukob, međutim, zanemaruje se. Psihoanalitički pristup sada pokušava poraditi na tim osnovnim problemima i riješiti ih.
U tom je smislu temeljitija od ostalih oblika terapije, jer ne djeluje samo na štetno ponašanje već i na njegov uzrok, ali također traje i duže. Stoga se ovaj oblik terapije radije ne smije odabrati neposredno prije pregleda. Hipnoza je svjesno pokrenuto, duboko stanje opuštanje.
Ako se koristi terapijski, govori se o tome hipnoterapija. U pregledu hipnoze doživljavaju se situacije koje, međutim, teku pozitivno. Ovaj proces razmišljanja može koristiti mozak kao pozitivno iskustvo i jača samopouzdanje. Tako se mogu trenirati pozitivne misli. Osim toga, nesvjesni motivi i sukobi mogu se razjasniti hipnozom i na njima se raditi u daljnjem tečaju.
