Rijetke kirurške indikacije
Rjeđe, ali nisu zanemarive, su operacije na prsnom košu u slučaju neuspjeha ili nedovoljne početne terapije. Kirurški zahvat može biti potreban u slučajevima da se tekućina koja se ponavlja, nakuplja u uskom razmaku između ment a grudi (ponavljajuće pleuralni izljev), nedovoljno liječive, usko definirane adhezije plućnog tkiva (bronhioektazije), plućni tuberkuloza to ne zaraste unatoč liječenju s antibiotici, a također u slučajevima ponavljajućeg gnojnog stvaranja šupljine unutar ment tkivo koje se ne može liječiti dulje vrijeme (povratna pluća gnojni čir). Isto vrijedi i ako a ment propada uslijed uklanjanja sila vezanja koje normalno drže pluća za grudni koš i tako osiguravaju njegov razvoj, a ako postoji nakupljanje zraka izvan jednog pluća (spontano pneumotoraks), kao i u prvoj pojavi kada se druge alternative terapije pokažu neučinkovitima ili u slučaju kronične suppuracije tkiva koje okružuje pluća (pleuralna Empijem).
Terapija
U slučaju bolesti pluća koji zahtijevaju kirurško liječenje, kirurško područje je već točno ograničeno bolešću. Iako je opseg kirurških intervencija u svakom slučaju jednak, pojedinačne tehnike liječenja uvelike se razlikuju i moraju se, naravno, prilagoditi svakom slučaju, bolest i bolesnik. U principu se otvorena operacija (torakotomija) može razlikovati od minimalno invazivne video-potpomognute torakoskopije (VATS). U otvorenoj kirurgiji pristup operacijskom području obično se postiže rezanjem nekoliko centimetara na bočnoj strani grudi zid.
Međutim, u nekim je slučajevima potrebno potpuno otvaranje prsnog koša s prednje sredine kako bi se pregledale i liječile veće površine. VATS, s druge strane, radi s kamerom koja je umetnuta pod anestezijom kroz mali rez na koži između rebra na površinu pluća, pružajući kirurgu jasan pogled. Putem drugog, a možda i trećeg pristupa, razni se instrumenti koji se u konačnici koriste u polje vida i rada.
Naravno, obje vrste nude određene prednosti i specifične rizike. Općenito se može reći da minimalno invazivni postupci postižu ugodnije kozmetičke rezultate, a pacijent se može brže oporaviti nakon operacije, jer su rane manje, obično manje bolne i stoga manje mučne. Međutim, nedostatak ovog postupka je upravo taj: manji rezovi i mali kirurški instrumenti znače da su mogući samo manji zahvati, koji se također moraju odvijati relativno blizu površine pacijentovog tijela.
Često se može doseći samo nekoliko centimetara dubine. Uz to, kirurgu je često teže jasno vidjeti i procijeniti područje koje treba liječiti. Stoga u mnogim slučajevima bolesti pluća koji zahtijevaju kirurško liječenje, odluka će se ipak donijeti protiv minimalno invazivne i u korist otvorene kirurgije.
Unutar ovog postupka moguće je zamisliti mnogo različitih kirurških zahvata: Ovisno o kliničkoj slici i stanje pacijenta, sve su varijante moguće, od potpunog uklanjanja pluća (pneumektomija), do odvajanja dijela zahvaćenog pluća (lobektomija), do uklanjanja nekoliko manjih plućnih segmenata (resekcija segmenta). Za neke posebne slučajeve uspostavljeni su i specijalizirani postupci liječenja, poput uklanjanja kože koja leži na plućnom tkivu (pleurektomija) ili uvođenja posebnog talka u prahu (talk) u šupljinu između pluća i grudi, koji je namijenjen postizanju vezivanja obje komponente (pleurodeza). Prije svake operacije prijeko je potreban temeljit test plućne funkcije kako bi se procijenilo može li pacijent preživjeti dotičnu operaciju i ima li još uvijek dovoljno dobrog plućnog tkiva koje opskrbljuje njegovo tijelo kisikom nakon kirurške intervencije.
Uz to, uvijek se postavlja pitanje je li operacija još uvijek izvediva. Primjerice, za uklanjanje karcinoma ili tumora mora se zadovoljiti nekoliko važnih kriterija, uključujući činjenicu da bolest ne može biti zahvaćena niti polovinom pluća te da strano tijelo mora biti jasno definirano i tako lako uklonjivo. Ako se jedan ili više od ovih kriterija ne primjenjuje, pretpostavlja se situacija u kojoj je teško ili je uopće nemoguće operirati, u kojoj je drugo (neoperativno) liječenje ili čak čisto palijativna skrb je označen.
Za dijagnozu i nesumnjivo otkrivanje bolesti pluća koji zahtijevaju kirurško liječenje, dostupno je nekoliko dijelom komplementarnih, djelomično preklapajućih pregleda i metoda. Prvi korak u slučaju nejasne kliničke sumnje na plućnu bolest je rendgen prsnog koša (toraksa), koji se standardno uzima u dvije ravnine i sprijeda i sa strane. Slike računalnog tomografa (CT) važne su za detaljnije ispitivanje i razlikovanje, ali i za pripremu i planiranje operacije.
U nekim slučajevima (npr. Djeca ili posebni problemi) moguće je i snimanje magnetske rezonancije (MRT). Međutim, mogući invazivni dijagnostički postupci specifični su za pluća: Uz pomoć endoskopa, dišni put može se pregledati do pojedinih bronhijalnih cijevi (bronhoskopija) ili pluća u cjelini (torakoskopija, vidi VATS). Velika prednost ovih pretraga je mogućnost uzimanja uzorka (biopsija) sumnjivih područja tkiva u bilo kojem trenutku, koja se potom mogu patološki pregledati i klasificirati, te izravno snimanje pluća bez krivotvorenja projekcija ili složene rekonstrukcije na računalu. Međutim, ti se pregledi ne mogu provoditi bez anestezije, zbog čega se rizik povećava kod takvih invazivnih pregleda.
Ako je zarazan bolest pluća Sumnja se da se uvijek mora započeti mikrobiološka dijagnostika. U tu svrhu u kulturu se inokuliraju podloge za uzgoj uzoraka ispljuvka koji je pacijent iskašljao ili bilo koje tekućine za ispiranje koja bi mogla biti prisutna, a koja bi trebala slobodno ispirati bronhijalne cijevi. Naravno, to se odnosi i na sada rijetki slučaj pluća tuberkuloza.
Koja će se vrsta pregleda u konačnici odabrati ovisi o vrsti sumnje na bolest, iskustvu liječnika i, u određenoj mjeri, standardnim smjernicama dotične bolnice. Moguća prognoza ili namjera liječenja (izliječiti ili olakšati bol?) također određuje opseg aprativne dijagnostike.
Iz tog je razloga gotovo uvijek moguće nekoliko različitih dijagnostičkih putova, ali svi mogu doći do istog rezultata. U pravilu će se koristiti kombinacija dostupnih opcija kako bi se što jasnije i preciznije moglo predstaviti i procijeniti pluća i prsa pacijenta. Na temelju toga, tada se zajedno s pacijentom može odrediti optimalno liječenje - bilo s operacijom ili bez nje, ovisno o dijagnozi i vrsti bolesti, uzimajući u obzir njegove želje i ideje.
Svi članci iz ove serije:
