Biopsihologija nastoji objasniti ljudsko ponašanje i iskustvo i promatrati ih u biološkom kontekstu tijelu.
Što je biopsihologija?
Biopsihologija pokušava objasniti ljudsko ponašanje i iskustvo i gledati ih na tijelo u biološkom kontekstu. Procesi u mozak i središnja živčani sustav igraju glavnu ulogu u biopsihologiji. Za biopsihologiju su zanimljive veze između osnovnih bioloških procesa i reakcija ljudi u njihovim obrascima ponašanja, uključujući procese svih tjelesnih organa, s tim da se prioritet daje svim procesima u mozak. Biopsihologija tako predstavlja potpolje psihologije, ali i neuroznanosti. Posebno se detaljnije razmatra aktivnost organizma na osjećajima, ponašanju, snovima i razmišljanjima. Isto tako, razmatraju se mentalna stanja i njihov utjecaj na biološke funkcije i strukture.
Metode i struje
Naravno, procesi u mozak i središnja živčani sustav igraju bitnu ulogu. U biopsihologiji je fokus proučavanja čovjeka. Pioniri ove poddiscipline psihologije bili su radovi psihologa Williama Jamesa i Wilhelma Wundta, koji su među utemeljiteljima moderne i znanstvene psihologije. Iako biopsihologija ima središnju temeljnu temu, ipak se može podijeliti u nekoliko povezanih potpolja. Jedno od glavnih područja je fiziološka psihologija koja proučava koji se neuronski mehanizmi ponašanja javljaju jednom živčani sustav se manipulira. Ovdje je fokus na izgradnji teorije i s njom povezanim objašnjavajućim modelima koji su proizašli iz rezultata različitih eksperimenata. Takve se studije obično odvijaju na biološkoj razini, posebno kao intervencije na mozgu radi promatranja učinaka na parametar ponašanja vrlo specifičnom manipulacijom. U tu svrhu eksperimenti na životinjama informativni su o tome o kojem se ljudskom ponašanju zaključuje, npr. O rezultatima vizualne percepcije i odgovora, što se događa kada memorija nauči nove uvjete, ili što već interakcije postoje između ponašanja i hormoni. Ljudski mozak razlikuje se od životinjskog mozga uglavnom po kortikalnom razvoju i veličini. Stoga se različiti odgovori i principi ljudske moždane aktivnosti mogu izvesti iz odgovora životinjskog mozga. Budući da oštećenje mozga, npr. Medicinskom intervencijom, ozljedom ili bolešću, uvijek utječe na ljudsko ponašanje, neuropsihologija je također važno glavno područje biopsihologije. Ovdje se mogu donijeti zaključci o ponašanju zdrave osobe promatranjem i analizom poremećaja u ponašanju u slučaju oštećenja mozga. Između ostalog, dešifrira se koja je regija mozga odgovorna za koje mentalne i emocionalne procese, npr učenje, pozornost ili uspomene. To se pak može koristiti za poboljšanje stanje bolesne osobe. Uspjesi neuropsihologije su, na primjer, liječenje poremećaji govora poslije traumatska ozljeda mozga or udar. Jednako je utjecajna i psihofiziologija koja proučava odnos između fizičkih i mentalnih procesa. To može uključivati osjećaje, ponašanje, čak i promjene u svijesti i povezanu vezu s moždanom aktivnošću, Cirkulacija, motorička funkcija, disanje i lučenje hormona. Trebalo bi bolje identificirati pokazatelje koji zauzvrat omogućuju pristup mentalnim procesima neverbalne prirode, npr. Koji učinci spavaju, stres ili drugi sojevi na mozak i tijelo i koje su bolesti povezane s njima, uključujući prateće okolnosti. Psihoparmakologija istražuje učinke lijekova, psihotropni lijekovi i narkotici na ljudski mozak i živčani sustav. Stoga je to i podpolje biopsihologije. Takve kemijske tvari nisu potrebne za prosječnu funkciju stanica, ali učinci koje imaju na iskustvo i ponašanje ljudi i mjesto djelovanja središnjeg živčanog sustava mogu se koristiti za stjecanje uvida u to što se u tijelu događa kada njegove vlastite psihoaktivne tvari Interakcije između hormona i imunološkog sustava, mozga i percepcije, središnjeg živčanog sustava i ponašanja tada pružaju informacije o ne tako lako dešifriranim procesima, npr. kod psihosomatskih bolesti ili o fizičkim i psihološkim učincima u anksioznim stanjima. Komparativna psihologija također igra ulogu, proučavajući genetika i evolucija različitih vrsta i njihovo ponašanje, uključujući, na primjer, primate ili razne vrste ptica. Kao i kognitivna neuroznanost koja proučava čovjeka memorija i njezini živčani mehanizmi, neuroanatomija, koja istražuje strukturu središnjeg živčanog sustava, ili neurokemija, koja promatra kemijske osnove moždane aktivnosti.
Dijagnostika i metode ispitivanja
Biopsihologija koristi sva ta potpolja kako bi uspostavila medicinsku dijagnozu o njima, za što su korisna i biopsihološka istraživanja i pokusi na životinjama. Informacije o radu mozga daju se posebno tehnikama snimanja. Učenje procesi, memorija pohrana i obrada podražaja koriste se za istraživanje mozga, što zauzvrat ilustrira promjene u krv protok, potrošnja energije ili metabolički procesi u određenim regijama mozga i mjere se slikovnim metodama kao što su elektroencefalografija, magnetoencefalografija, pozitronska emisijska tomografija or magnetska rezonancija. Ostale su metode elektrofiziološke, poput upotrebe EEG-a, pri čemu se mogu identificirati različita stanja moždane aktivnosti, koja se pak koriste za stvaranje pretpostavki o prostornom distribucija neuronske aktivnosti. Na ovaj se način ispituju i kardiovaskularna aktivnost, pokret mišića i oči. Na polju ispitivanja na životinjama za istraživanje se koriste invazivni postupci koji zahtijevaju prodiranje ispod površine tijela, zbog čega se takvi postupci ne provode na ljudima. Na taj način, određene se dijelove mozga mogu selektivno uključiti ili isključiti elektrodama i električki generiranim naponom. To se koristi za ispitivanje koji okidači na ponašanje uništavaju određena tkiva ili područja mozga i što se događa kada je veza određenih područja mozga s ostatkom središnjeg živčanog sustava prekinuta ili potpuno blokirana.
