bilješke
Ovo je dodatna stranica o našoj temi:
- fizioterapija
Fizioterapija na neurofiziološkoj osnovi
Željeli bismo razgovarati o sljedećim metodama neurofiziološke terapije:
- Metoda neurofiziološke terapije prema Bobathu
- Metoda neurofiziološke terapije prema Vojti
- PNF
Opći uvod
Ovi se koncepti liječenja uglavnom koriste za takozvane središnje poremećaje kretanja kod djece i odraslih. Središnji poremećaj pokreta generički je pojam za sve poremećaje držanja i kontrole pokreta koji se temelje na bolesti ili oštećenju mozak. Oni mogu biti urođeni i stoga rjeđe progresivni ili stečeni i češće progresivni.
Česte kliničke slike u djece su rane djetinjstvo mozak oštećenja, koja često postaju simptomatska zbog kašnjenja u razvoju djetetovog pokreta, a možda i rano djetinjstvo mentalni razvoj. Uzroci usporenog ili poremećenog motoričkog razvoja uključuju prekomjernu (hipertonus) ili nedovoljnu napetost mišića (hipotonus) i promijenjenu refleksnu aktivnost. Učinci mogu varirati od jedva primjetnih poremećaj hoda do teškog tjelesnog i eventualno mentalnog invaliditeta.
Jednako ozbiljni učinci na živčani sustav mogu biti uzrokovane djetinjstvo kraniocerebralne ozljede uzrokovane nesrećama. U odraslih su najčešća područja primjene fizioterapije na neurofiološkoj osnovi stečena oštećenja mozak i leđna moždina (središnji živčani sustav) ili živčani putovi koji do njega vode. Primjeri su udar, kraniocerebralna ozljeda, Multipla skleroza, Parkinsonova bolest, paraplegija ili peronealna pareza (paraliza stopala npr
poslije iščašenje pršljena) ili pareza pleksusa (paraliza ruke, npr. nakon nesreće). Takozvane mišićne distrofije (atrofija mišića) kod djece i odraslih također zahtijevaju intenzivan i sveobuhvatan fizioterapeutski tretman. Opći cilj fizioterapeutskog liječenja neuroloških bolesti je poboljšati kvalitetu života pacijenta.
Fizioterapija ne utječe samo na mišićni i koštani sustav, već i na vegetativni (disanje i krv cirkulacija) i psihološke funkcije. Mobilnost i rad pogođenih osoba treba povećati s ciljem postizanja što veće neovisnosti i integracije u obitelj i društvo. Naročito je na području neurologije interdisciplinarna suradnja s drugim medicinskim disciplinama poput liječnika, medicinskih sestara, radnih terapeuta, logopeda, ortopedskih tehničara, psihologa i obitelji nužna, jer pacijenti gotovo uvijek trpe složene ozljede.
- Promicanje ili obnavljanje zdravih (fizioloških) sekvenci pokreta
- Promocija u mentalnom i socijalno-emocionalnom području
- Obuka zamjenskih funkcija (ako drugačije nije moguće)
- Korištenje pomagala (nosači, tračnice, invalidska kolica)
- Kašnjenje progresivnog (napredujućeg) tečaja
- Sprječavanje posljedične štete (sekundarne štete).
