Dijalektička bihevioralna terapija
Dijalektički bihevioralna terapija je oblik psihoterapija razvili su ga psiholozi i često se koriste u bolesnika s granični sindrom. U principu, to je kognitivna bihevioralna terapija, ali s njom se i surađuje meditacija vježbe koje pomažu pacijentu da stekne novi način razmišljanja. U osnovi se može reći da terapija ima dvije polazne točke.
Prvi je dijalektički pristup koji uključuje prepoznavanje suprotnih stajališta, njihovo prihvaćanje i pokušaj pronalaska srednjeg puta. To može značiti da pacijenti moraju shvatiti da u teškim situacijama ne bi trebali bez iznimke reagirati s pretjeranom ljutnjom, već da situaciju prihvaćaju kao takvu i pokušavaju voditi razgovor na temelju činjenica. Drugi pristup, pristup ponašanju, odnosi se na takvu promjenu ponašanja.
Ovdje se, na primjer, radi o nagrađivanju dobrog ponašanja i na taj način njegovom promicanju. Dijalektički-bihevioralna terapija se ne koristi samo za granične bolesnike već i za pacijente s poremećajima prehrane. Terapija se može provoditi stacionarno ili ambulantno, u individualnoj terapiji ili u grupnoj terapiji.
Pored toga, postoji farmakoterapija koja djeluje uz upotrebu lijekova. Evo, na primjer, neuroleptici ili se primjenjuju antidepresivi kako bi se pacijentima olakšao početak nadolazeće terapije. Inače, upotreba takvih lijekova ne preporučuje se graničnim pacijentima.
Važnija je individualna terapija. Za to vrijeme pacijent bi se trebao nositi sa svojim problemima i pokušati ih riješiti. U individualnoj terapiji važno je da se pacijent i terapeut postignu sporazum u kojem se pacijent obveže na suradnju na najbolji mogući način i da neće prekidati terapiju (nažalost to je često slučaj s graničnim pacijentima) i terapeut se zauzvrat obveže da će učiniti sve da pomogne pacijentu.
Tada bi pacijent trebao voditi dnevnik određeno vrijeme u kojem se bilježe negativni događaji i samoubilačke misli, kao i pozitivna iskustva. Uz individualnu terapiju, uvijek bi trebala biti dostupna i telefonska služba za hitne slučajeve, jer se tijekom terapije mogu pojaviti situacije u kojima nije dostupan nijedan terapeut, a pacijent se osjeća premoreno. U tim bi trenucima trebala postojati mogućnost kontaktiranja terapeuta ili druge osobe koja je upoznata s graničnom terapijom.
Nakon individualne terapije odvija se grupna terapija koja se sastoji od pet modula. Jedna od njih je unutarnja pažnja. Ovdje je važno da pacijent može opisati i shvatiti što osjeća.
Ako se pacijent osjeća sretno, trebao bi to moći pokazati (na primjer smiješeći se) i također to moći priopćiti svojoj okolini, ako se osjeća tužno, taj bi osjećaj trebao verbalizirati i tako dalje. Sljedeći je modul takozvana tolerancija na stres. Ovdje je važno da pacijent ne pretjerano emocionalno reagira u stresnim situacijama, već dopušta da situacija prvo utječe na sebe, a zatim realno razmišlja o tome može li se situacijom dobro upravljati.
Treći se modul bavi rukovanjem osjećajima. Ovdje je važno da pacijent može klasificirati osjećaje koji će se pojaviti u njemu. Trebao bi znati razlikovati sretne, nadajuće se, ljutite, tužne i sve ostale osjećaje.
To omogućuje pacijentu da kontrolira svaku situaciju i svaku emociju. Četvrti modul bavi se izgradnjom društvene mreže, tj. Međuljudskim vještinama. Ovdje bi pacijent trebao naučiti kako najbolje pristupiti ljudima, kako stupiti u vezu s njima i također kako povremeno trpjeti neuspjeh ili razočaranje, ali što mu se može oprostiti zbog prijateljstva.
Ovdje je važno da pacijent nauči da on ili ona također može biti u drugom planu da bi održao prijateljstvo. Posljednji modul bavi se samopoštovanjem. Pacijent mora naučiti da je on sam osoba koju bi drugi, a prije svega on sam trebao cijeniti. Da smije imati pozitivne misli o sebi i da može učiniti nešto dobro za sebe. Sve ove module treba razvijati i internalizirati u grupnu terapiju.
