Simptomi
Ljudi koji pate od nagonska inkontinencija tipično opisuju izraženu nagon za mokrenjem. Uz to, ponavljaju se nehotični gubici mokraće tijekom bolesti. Osobe koje pate od nagonska inkontinencija obično primijete znatno povećanu učestalost mokrenja.
Ovisno o težini bolesti, oboljeli prijavljuju da moraju ići na zahod više od osam puta dnevno. Međutim, samo najmanje količine urina mogu se izlučiti svaki put kad odete na zahod. Često se mokraća već gubi prije odlaska na WC. Nadalje, može se primijetiti da ljudi s nagonska inkontinencija također često pate od noćnih nagon za mokrenjem.
Klasični poriv inkontinencija pacijent mora posjetiti zahod više od jednom noću. Taj se fenomen općenito naziva "nokturija". U starijih bolesnika, noćni nagon za mokrenjem može biti posebno problematična. Razlog tome je činjenica da starije osobe često imaju ograničenu budnost zbog noćnih poriva za mokrenjem. Na putu do zahoda često se iz tog razloga mogu dogoditi padovi s dalekosežnim posljedicama.
Dijagnoza
Zbog različitih oblika urinarna inkontinencija, odgovarajuće liječenje može se započeti tek nakon detaljne medicinske dijagnoze. Tijekom dijagnostičkog postupka mora se utvrditi koji oblik urinarna inkontinencija osoba ima i koliko su simptomi već ozbiljni. Činjenica da se većina pacijenata ne obraća liječniku dok pritisak patnje ne postane nepodnošljiv posebno je problematična.
Strah od pregleda i sramežljivost da se simptomi opišu stručnjaku znače da se prikladno liječenje obično može započeti tek u vrlo kasnoj fazi. Dijagnoza sumnje na nagon inkontinencija uključuje nekoliko koraka. U većini slučajeva, urinarna inkontinencija može se dijagnosticirati kao takva tijekom detaljnog savjetovanja liječnika i pacijenta (anamneza).
Odlučujuću ulogu u dijagnozi ima takozvana "analogija micije", koja uključuje razna pitanja u vezi s ponašanjem mokraće. Uz to, način života pacijenta može pružiti naznaku mogućih čimbenika rizika. Za žene koje mogu patiti od nagona inkontinencija, menstrualni ciklus, menopauza, trudnoća i porod također su važne teme rasprave.
Uz to, bilježenje posjeta zahodu važan je dio osnovne dijagnoze sumnje na naglu inkontinenciju. Oboljele osobe trebale bi zabilježiti koliko su puta otišle na wc i količinu mokraće koju mokre u razdoblju od dva do tri dana. Nakon savjetovanja liječnika i pacijenta slijedi a sistematski pregled.
Klinička dijagnoza uključuje vanjski pregled trbuha, pregled vanjskih spolnih organa, rektalni pregled i tzv kašalj test. Ovaj test utvrđuje gubi li pogođeni pacijent mokraću pod stresom (tj. Prilikom kašljanja) kada mjehur se puni do srednjeg kapaciteta. To bi značilo stresna inkontinencija a ne nagovaranje inkontinencije. Ako se sumnja na prisutnost urgentne inkontinencije potvrdi, hitno se moraju započeti daljnje dijagnostičke mjere. Najvažnije metode za daljnju dijagnozu sumnje na urgentnu inkontinenciju uključuju
- Pregled mokraćnog mjehura
- Urodinamika
- Uroflowmetrija
- Neurološki pregledi
- Laboratorijska ispitivanja
