Kojem liječniku trebaju ići djeca ili odrasli sa sumnjom na ADHS?
Prva kontaktna točka je pedijatar za djecu i obiteljski liječnik za odrasle. Uz dovoljno iskustva, oboje mogu postaviti dijagnozu i započeti liječenje. U slučaju sumnje, međutim, ovise o psihologu ili psihijatar i drugi stručnjaci, kao ADHD je vrlo složena bolest sa širokim spektrom simptoma. Ne samo da je dijagnoza već i terapija vrlo raznolika i zahtijeva suradnju različitih stručnjaka. Stoga je poželjno rano uključivanje različitih disciplina.
Učestalost pojave
Zbog različitih vanjskih, ponekad i puno neugodnijih manifestacija ADHD, obično se dijagnosticira češće i, u pravilu, brže. Prema trenutnim studijama, učestalost ADHD pretpostavlja se između 3 i 10% populacije, s 3 - 6% populacije u dobi od 6 do 18 godina (3 - 4% djece osnovnoškolske dobi, približno 2% adolescenata).
Odnos između ADHD i ADHD procjenjuje se na oko 1/3 do 2/3, tako da se može pretpostaviti ADHD frekvencija od 2 do oko 7%. Studije su također pokazale da AD (H) D dječaci utječu oko 7 puta češće od djevojčica. Ni kod odraslih osoba AD (H) S ne smije se snižavati.
Pretpostavlja se da oko 1% odrasle populacije pati od AD (H) S, iako studije i istrage pokazuju razlike u zemljama. Međutim, nije moguće utvrditi zašto postoje razlike u pojedinim zemljama, jer ne samo stvarne razlike već i različito stanje znanstvenih istraživanja igraju ulogu. Dvostruke studije mogle bi potvrditi da se o genetskoj komponenti AD (H) S ne može raspravljati i da odgovarajuća simptomatologija obično utječe na jednojajčane blizance.
Povijesni pogled na ADHS
Povijesno je poznata povijest uznemirenog philippa, koju je 1846. prvi objavio Heinrich Hoffmann, liječnik iz Frankfurta. Često se govori da je i sam Hoffman patio od vrpoljkastog sindroma ili je barem na njega želio skrenuti pozornost. To je možda istina, ali također treba imati na umu da je možda svojom knjigom jednostavno želio postići faktor zabave.
To bi mogla potvrditi činjenica da Hoffman u vrijeme pisanja svoje knjige još nije bio neurolog. Iako su se u dječjoj knjizi još uvijek smješkali lošim navikama, sljedećih godina započela je potraga za uzrocima. Slično povijesti disleksija, postoje različiti smjerovi koji su poduzeti, različita mišljenja i stavovi.
Paralele s poviješću disleksija postaju očigledni: mogući se uzroci prihvaćaju, ukidaju, iznova postuliraju. 30-ih godina slučajno je otkriveno da posebni lijekovi umiruju hiperaktivnu djecu. Wilhelm Griesinger, Berlin psihijatar, objasnio je 1845. da hiperaktivna djeca ne mogu obraditi vanjske podražaje u mozak na odgovarajući način i stoga problemi / odstupanja od norme moraju biti prisutni u području mozga.
Budući da se već tada vodila kontroverzna rasprava, brzo su se razvila protusretna mišljenja. Stoga se pokušalo relativizirati Griesingerove izjave i pripisati probleme ishitrenom razvoju događaja ("hipermetarmorfoza"). Početkom 20. stoljeća obrazovanje je dobilo veliku odgovornost.
Pojavile su se grupe koje su preaktivnu djecu klasificirale kao teško educirane. U 60-ima, a mozak Pretpostavljalo se da je poremećaj uzrok ADHD-a i liječio se u skladu s tim. Već 1870. godine nasljeđivanje nije bilo isključeno, ali je ukazano i na sve veći društveni pritisak.
Sve važnije vrline poput točnosti, reda, poslušnosti, ... nisu sva djeca mogla ispuniti na isti način. Kasnije je višeuzročni pristup (= uzrokovan mnogim čimbenicima) postajao sve popularniji: Različiti čimbenici smatrani su uzrokom njegovog razvoja: minimalna cerebralna disfunkcija (MCD, oblik mozak šteta), nasljedstvo (genetski prijenos), posljedice koje proizlaze iz promijenjenog društva. Od 90-ih se neurobiološki pristup objašnjavanja, koji je opisan u nastavku, pojavio kao još jedan mogući uzrok.
Međutim, također se može pretpostaviti da nekoliko čimbenika igra ulogu u njegovoj manifestaciji. Prvo i najvažnije, promijenjeno djetinjstvo, ali i promijenjena obiteljska situacija. Znanstveni pokušaji da se to objasni poduzeti su u svim područjima medicine, psihologije, ali i pedagogije.
Možda bi se, međutim, trebalo sjetiti da ne može postojati klasično idealno rješenje koje vrijedi za sve. Problemi su vrlo individualni i stoga zahtijevaju individualnu terapiju ADHD-a. Do danas su se u principu zadržala dva suprotna i ekstremna stava. To su s jedne strane oni koji vjeruju da AD (H) S u načelu treba liječiti lijekovima, a s druge strane oni koji vjeruju da se cilj može postići samo terapijom i promijenjenim obrazovnim mjerama te da lijekove treba izbjegavati. Većina oblika terapije danas može se naći između ova dva stajališta.
Svi članci iz ove serije:
