Bihevioralna terapijska podrška obitelji
Terapijski pristup koji su razvili Falloon, Boyd i McGill 1984. godine predstavlja verziju obiteljske potpore u ponašanju prilagođenu posebnim potrebama šizofrenih bolesnika i njihovih obitelji. Središnje su komponente: Obiteljska skrb treba biti pružena kao ambulantna naknadna skrb i, ako je moguće, treba slijediti bolničko liječenje. Pacijent bi trebao biti bez simptoma do te mjere da može koncentrirano surađivati oko 45 minuta.
Preporučuje se provoditi otprilike svaku 4. sesiju u obiteljskom domaćinstvu. Trajanje je oko 25 seansi tijekom prve godine, učestalost će biti prilagođena obitelji. Nadzor treba planirati za razdoblje od dvije godine. U slučaju krize treba brzo organizirati nepredviđenu sjednicu.
- Neuroleptički lijekovi
- Dijagnostika, analiza obiteljskih sukoba i stresa
- Informacije o shizofreniji i lijekovima
- Komunikacijski trening (izravno izražavanje pozitivnih i negativnih osjećaja, aktivno slušanje)
- Trening rješavanja problema
- Ako je potrebno: Individualna terapija
Trening socijalnih vještina
Ovaj terapijski pristup odnosi se na poboljšanje socijalnih vještina, tj. Sposobnosti suočavanja s drugim ljudima i rješavanja međuljudskih problema. Ova se terapija provodi u skupinama i uključuje vježbe za poboljšanje socijalne percepcije i socijalnog ponašanja.
- Vještine primatelja (vježbe percepcije, aktivno slušanje, sažimanje govornikovih primjedbi)
- Inicirajte, održavajte i završavajte kratke pozive
- Izražavanje pozitivnih osjećaja poput pohvale i priznanja
- Izražavanje negativnih osjećaja
- Zauzimati se za svoja prava i odbijati neopravdane tvrdnje
- Trening rješavanja problema
Socioterapija i rehabilitacija
Shizofrenija prati pogođenu osobu godinama, ako ne i doživotno. Stoga te osobe na duži vremenski period napuštaju profesionalni i društveni život i moraju se ponovno integrirati u kontekstu uspješne terapije. U većini slučajeva ovo je uspješno, čak i ako shizofrenija ustraje.
Liječnici i terapeuti, socijalni radnici, rodbina i naravno pacijent moraju usko surađivati. Najvažniji aspekti toga su nastavak liječenja lijekovima i / ili psihoterapijom, skrb kod kuće i pronalaženje odgovarajućeg posla ako je pacijent sposoban za posao. U mnogim slučajevima, uz pravu pomoć, pogođene osobe pronalaze svoj put natrag u vlastiti život, mogu samostalno živjeti i baviti se nekom profesijom.
Pacijenti koji su teže pogođeni trebaju podršku u svakodnevnom životu, jer se ne mogu sami snalaziti. U ovom bi slučaju bila poželjna situacija uz pomoć života, kao i posao na kojem ih kolege mogu pripaziti, poput pomoći na bolničkom odjelu. U slučajevima kada pacijent predstavlja opasnost za sebe ili druge, reintegracija nije moguća i moguće je da je potreban smještaj u zatvorenoj ustanovi.
