Metode mjerenja tjelesne građe
Postoje mnoge metode za određivanje tjelesne građe, koje se značajno razlikuju u postupcima, točnosti i dostupnosti. Najtočnija metoda može se provesti samo na neživom tijelu i stoga nije prikladna za kliničku dijagnostiku na živim pacijentima. Sve ostale metode moraju se odabrati posebno ovisno o vrsti pacijenta i problemu koji postoji.
Jedna metoda nije optimalna za sve različite situacije i klinička pitanja. Uz to, kod mjerenja na živim pacijentima, svim je metodama zajedničko da ne mjere izravno tjelesni sastav, već ga zaobilaze određena svojstva tkiva. To može dovesti do pogrešaka koje mogu imati utjecaja na terapiju tijekom evaluacije.
Metoda izbora za određivanje tjelesnog sastava živih ljudskih bića trenutno je takozvana "Analiza bioelektrične impedancije (BIA)". Ova je metoda ispitana u mnogim studijama i publikacijama zbog svoje točnosti i značaja u relevantnim pitanjima i utvrđeno je da je dobra. Analiza bioelektrične impedance dijagnostički je alat koji omogućuje određivanje tjelesne građe u proširenom modelu s 3 odjeljka.
Dakle, može se odrediti tjelesna voda, masa bez masnoće, nemasna masa, tjelesna masnoća, masa tjelesnih stanica i izvanstanična masa. Princip ove metode je da ljudsko tijelo može djelovati kao električni otpor. Dvije elektrode, jedna na ručni zglob i jedan na gležanj, pričvršćeni su preko kojih teče mala električna struja.
Mjeri se odgovarajući pad napona, koji ovisi o različitim čimbenicima. Tako tjelesna težina, duljina tijela i odgovarajući sastav tjelesnih tkiva utječu na taj pojedinačni pad napetosti. Uz poznatu visinu i tjelesnu težinu, od pada napona sada se može napraviti detaljan popis tjelesne građe. Primjenom posebnih formula, ova se metoda također može koristiti za donošenje zaključaka o raznim bolestima koje su povezane s gubitkom stanica.
Posebni klinički simptomi, na primjer zadržavanje vode u izvanstaničnom tkivu, mogu uzrokovati promjenu rezultata mjerenja. Studije su zaključile da, iako metoda omogućuje dobru raščlambu sastava, pojedinačne pogreške u izračunu do 8% postotak tjelesne masti može se dogoditi. U analizi bioelektrične impedancije važno je da se elektrode postave u ispravan položaj i da se postupak izvodi u skladu s međunarodno dogovorenim standardom.
Tek se tada mogu uspoređivati rezultati, jer u protivnom mogu doći do jakih fluktuacija podataka. Druga metoda za određivanje tjelesne građe je dualna Rendgen apsorptiometrija. Pomoću dvije rendgenske zrake koje se razlikuju po energiji zračenja može se odrediti tjelesni sastav u tri komponente.
Ovdje se može odrediti ukupna tjelesna masnoća, koštana masa i druge mase. Metoda dualnog Rendgen apsorptiometrija se uglavnom koristi u vezi s određivanjem gustoća kostiju, ali se također koristi u kontekstu ukupnog sastava tijela u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Druga metoda za određivanje tjelesne građe je takozvana pletizmografija sa pomicanjem zraka.
Ovdje se osoba koju treba pregledati smjesti u uređaj koji se može zatvoriti izvana. Uređaj određuje masu, a posebno volumen osobe i na taj način može donijeti zaključke o tjelesnom sastavu, a posebno o sadržaju masti. Suvremene medicinske tehnike snimanja također omogućuju preciznu analizu tjelesne građe.
U tu se svrhu može koristiti uporaba magnetne rezonancije tomografa (MRT) i računalnih tomografa (CT). Zbog točnog prikaza mekih tkiva ljudskog tijela, ove se metode mogu koristiti za vrlo precizno izračunavanje sastava. U prošlosti se takozvana kalipometrija često koristila za određivanje postotka tjelesne masti koja leži ispod kože.
To uključuje uzimanje nabora kože u određenim točkama na tijelu i mjerenje njegove debljine pomoću posebnog instrumenta. Srednja vrijednost ovih vrijednosti daje okvirnu predodžbu o postotku tjelesne masnoće koja leži ispod kože određenog pojedinca. Jasna prednost ove metode je jednostavnost i brzina postupka, kao i činjenica da je vrlo isplativa.
Nedostatak je što se ovom metodom može odrediti samo postotak tjelesne masnoće koja leži izravno ispod kože. Ne mogu se utvrditi dublje ležeći dijelovi tjelesne masti. Također vrijedi spomenuti i BMI ili Indeks tjelesne mase, koja se često koristi za dijagnozu pretežak i pothranjenost.
U kliničkim studijama BMI je povezan s bolestima poput tipa II dijabetes, pretežak, gojaznost, i poremećaji prehrane, iako je veza s tjelesnim sastavom kontroverzna. Budući da BMI ne razlikuje tjelesnu masnoću od mišićne mase, primjena metodologije može generirati podatke koji mogu dovesti do pogrešnih dijagnoza prilikom procjene. Točnost BMI posebno se smanjuje kod djece i starijih osoba.
Drugi dijagnostički alat je mjerenje opsega kukova, koje se često određuje u rizičnih bolesnika. Ovdje se posebno određuje tjelesna masnoća koja se nakuplja u sredini tijela i posebno šteti tijelu. Nedostatak ove metode je što nisu određene sve tjelesne masnoće, a time i određene osobe koje imaju veliku masnoću postotak tjelesne masti a istodobno relativno mali opseg bokova može imati bolji rezultat nego kada se koriste druge metode koje određuju ukupnu tjelesnu masnoću. Ove vas teme također mogu zanimati:
- Mršavjeti
- Izgradnja mišića
Svi članci iz ove serije:
