Zadatak želučane kiseline
U području fundusa i korpusa želudac, stanice sluznica želuca luče klorovodičnu kiselinu (HCl) koja je glavna komponenta želučanog soka. Ovdje klorovodična kiselina doseže koncentraciju do 150 mM, što omogućuje da se pH vrijednost lokalno spusti na vrijednosti ispod 1.0. Ova niska pH vrijednost sprečava rast bakterija i drugi patogeni.
Osim toga, proteini sadržane u denaturiranju pulpe hrane (= struktura je uništena) u kiselom okolišu i tako se peptidazama mogu lakše podijeliti. Još jedna važna funkcija želučane kiseline je aktivacija neaktivnog pepsinogena, koji proizvode glavne stanice želudac sluznicado pepsina, peptidaze koja se cijepa proteini uzeta s hranom. Parijetalne stanice u sluznica proizvode HCl lučeći protone vodika u lumen želuca putem H + K + -ATPaza („protonske pumpe“) u apikalnoj (gornjoj) membrani aktiviranih parijetalnih stanica.
Koncentracija protona u želučanom soku može biti do 150 mmol / l i prema tome je 106 puta veća nego u krv. Kloridni ioni slijede protone preko apikalnih kloridnih kanala u želudac nastaje lumen i HCl. Korak određivanja brzine lučenja klorovodične kiseline je ugradnja protonskih pumpi u apikalnu membranu ćelija dokumenta: u stanju mirovanja, H + K + -ATPaze se pohranjuju u tubulovezikule, nakon aktivacije stapaju se s stanična membrana.
Odricanje od želučanog soka
U žlijezdama sluznica želuca postoje različite vrste stanica, sekundarne stanice, parijetalne stanice, glavne stanice i endokrine stanice. Zajedno proizvode 2-3 l želučanog soka dnevno, izotonične tekućine čije su glavne komponente klorovodična kiselina, pepsinogeni, sluz, bikarbonat i unutarnji faktor. Vrijednost pH želučanog soka u velikoj mjeri određuje želučane kiseline i varira između 1 i 7, ovisno o proizvodnji kiseline. Sekret se prilagođava potrebi i time se kontinuirano izlučuje mala količina želučanog soka tijekom interdigestivnih faza (faze između obroka), dok se maksimalno lučenje javlja nakon unosa hrane. Proizvodnja želučanog soka podliježe složenoj endokrinoj regulaciji, koju kontrolira mnoštvo gastrointestinalnih hormoni i neurotransmiteri: Gastrin, histamin i acetilkolin pospješuju lučenje želučanog soka, dok somatostatina, GIP (želučani inhibicijski protein), sekretin, CCK (holecistokinin) i prostaglandin E2 djeluju inhibitorno.
Zadatak vratara želuca
Želučana vrata (pylorus) sastoje se od glatkih mišića u obliku prstena koji na izlazu iz želuca formiraju snažni mišić sfinkter (M. sphinkter pylori), odvajajući tako želudac od dvanaesnika. Zadaća pilora je transportirati homogeniziranu pulpu hrane u želucu u dijelovima u dvanaesnika ritmičkim trudovi. Također sprječava povrat crijevnog sadržaja u želudac. Otvaranje pilorusa kontrolira nervus vagus refleksom (pilorični refleks) koji pokreće valove peristaltičke kontrakcije, omogućujući malim dijelovima (bolusi) sadržaja želuca (himus) da uđu u dvanaesnika. Uz to, pilorično područje sadrži žlijezde koje luče osnovni sekret koji služi za neutraliziranje kisele pulpe hrane.
