Veterinar, koji se naziva i veterinar, bavi se istraživanjem, dijagnozom i liječenjem bolesti životinja u najširem smislu. U osnovi se, ovisno o mjestu i području odgovornosti, razlikuju seoski veterinari i veterinari za male životinje. Da biste radili kao veterinar, mora se završiti odgovarajuća sveučilišna diploma.
Što je veterinar?
Veterinar, koji se naziva i veterinar, bavi se istraživanjem, dijagnozom i liječenjem bolesti životinja u najširem smislu. Veterinari, u tehničkom smislu poznati kao veterinarski kirurzi, životinje su s državnom dozvolom zdravlje praktičari. Njihova je misija spriječiti ili ublažiti patnju životinja, održavati zdravlje životinja svih vrsta i štite ljude od štete uzrokovane životinjskim bolestima. Prije rada kao veterinar, studenti moraju završiti najmanje deset semestara sveučilišnog studija. Nakon završene odgovarajuće disertacije, diplomci nose titulu dr. Med. veterinar. Tijekom studija mogu se već specijalizirati za jedno od područja. O njima se odlučuje ili prema području djelovanja (interna medicina, stomatologija, itd.) Ili prema vrsti životinje o kojoj se treba skrbiti. Moguća je i specijalizacija u liječenju domaćih životinja ili malih životinja, iako to nisu specijalnosti u strogom smislu.
Tretmani i terapije
Veterinari imaju prvenstveno zadatak brinuti se o životinjama u mjeri u kojoj je njihova zdravlje održava se i profesionalno liječi moguće bolesti. Koje zadatke detaljno izvršavaju, između ostalog ovisi o tome je li izvršena specijalizacija i o kojim se životinjskim vrstama uopće skrbi. Seoski veterinar bavi se cijepljenjem, akušerstvo, obrezivanje kandži i liječenje uobičajenih bolesti koje se javljaju u domaćih životinja. Tema o uzgoju vrsta prikladnom, na koju veterinar mora obratiti pažnju, također ovdje igra vrlo važnu ulogu. Veterinari u praksi s malim životinjama imaju vrlo slične zadatke: Paze na male kućne ljubimce poput mačaka, pasa, glodavaca i ptica i ovdje su odgovorni, na primjer, za njegu krzna i kandži, kastraciju ili sterilizacija ili liječenje vrsta i specifičnih bolesti. Tu spadaju probavni poremećaji kao i alergijske reakcije, prehlade ili Raka. U praksi malih životinja također se mora uzeti u obzir emocionalna vezanost vlasnika kućnih ljubimaca za pacijente. Ako su, na primjer, veterinari zaposleni u istraživanjima ili prehrambenoj industriji, posebna se pažnja posvećuje znanstvenom aspektu veterinarske medicine. Higijena i s tim u vezi prevencija epidemija također se ne smiju zanemariti; ovo područje odgovornosti, između ostalog, preuzima i službeni veterinar.
Dijagnostičke i ispitne metode
Veterinari koriste, ovisno o njihovom pojedinačnom području primjene i zadatku, sasvim različite metode dijagnostike i pregleda. Oni se sada teško razlikuju od onih koji se koriste u humanoj medicini. Uz vizualni pregled pacijenta i detaljnu raspravu s vlasnikom životinje, ovisno o simptomima i sumnjama, a krv ili se može izvršiti test urina. Slikovni postupci kao što su ultrazvuk or Rendgen danas se u veterinarskoj medicini koriste i pregledi ili računalna tomografija za otkrivanje prijeloma, unutarnjih ozljeda ili upala, tumora ili slično. Ako je potreban operativni zahvat, veterinar koristi odgovarajući anestetik, ovisno o vrsti i veličini životinje, za smirenje životinje. Kirurški instrumenti koji se koriste u kirurškom postupku također se najviše razlikuju po veličini od onih koji se koriste u humanoj medicini. Budući da životinje ne drže uvijek mirno tijekom potrebnih, a ponekad ponekad i neugodnih pregleda u veterinarskom uredu, u veterinarskoj medicini je češće potrebno davati anestetike (iako u malim dozama) kako bi se postavila točna dijagnoza ili izvršile određene postupci.
Na što treba biti svjestan vlasnik kućnog ljubimca?
Pri odabiru pravog veterinara, vlasnici kućnih ljubimaca trebaju obratiti pažnju na to koliko je dotični veterinar upoznat s određenom vrstom. Nije svaka praksa malih životinja podjednako iskusna u liječenju različitih vrsta životinja. Interakcija veterinara s pojedinom životinjom, a također i s vlasnikom kućnog ljubimca, pruža informacije o tome postoji li dovoljna razina empatije. Napokon, ali ne najmanje važno, pitanje pravog veterinara nije samo profesionalno, već i osobno. Stoga, prije prvog stvarnog imenovanja za liječenje, ako je moguće, treba održati razgovor u kojem će se razjasniti profesionalne kompetencije i, idealno, uspostaviti odnos povjerenja.
