Definicija
ADS test namijenjen je otkrivanju pati li pacijent od sindroma deficita pažnje bez hiperaktivnosti ili ne. Kako je ovo podvrsta ADHD, obično je dio konvencionalnog ADHD test, koji se sastoji od mnogo različitih testova. Otkrivanje ovog nehiperaktivnog oblika teško je i često se događa kasno, jer su simptomi mnogo manje očiti. Stoga se također pretpostavlja da se nekim oboljelima nikad ne dijagnosticira.
Koji testovi postoje?
Kao i sa ADHD, ne postoji jedinstven, konačan test. Dijagnoza se sastoji od detaljne anamneze, fizikalnog, neurološkog i psihijatrijskog pregleda, testova razvoja, ponašanja i inteligencije te, ako je potrebno, daljnjih mjera, budući da ADHD je dijagnoza isključenja. Ako se uoče tipične karakteristike, kao što su problemi sa sanjarstvom i koncentracijom pogođene osobe, liječnik će pojasniti situaciju pomoću gore spomenutih dijagnostičkih metoda.
Dio ovih pregleda su, između ostalog, testovi kojima se želi utvrditi koncentracija, pažnja i inteligencija, ispitati tipični simptomi, a koriste se i kod konvencionalnih ADHD-a. Primjeri su upitnici poput SDQ-a (Upitnik za snage i poteškoće) i Connors-ove skale ili testovi pažnje poput TAP-a (testna baterija za testiranje pozornosti) i računalno potpomognuti postupci poput QB-testa. Tipični samotestovi, poput onih ponuđenih na Internetu, mogu pružiti početne naznake bolesti, ali ne omogućuju pouzdanu dijagnozu.
Koji liječnik testira ove stvari?
Djecu testira pedijatar, odrasle obiteljski liječnik ili psihijatar. Na prvu sumnju, testove mogu provoditi i učitelji ili drugi stručnjaci. Zbog širokog spektra testova, uključeno je nekoliko stručnjaka, ovisno o izgledu ADHD-a. To ima smisla, jer različita specijalna područja također moraju biti uključena u terapiju.
Testovi za djecu
Testovi pažnje, koncentracije i inteligencije testiraju djetetove sposobnosti, bez obzira na uzrok mogućeg poremećaja. Ovi se testovi stoga mogu koristiti za mnoge bolesti koje ograničavaju pažnju i koncentraciju. Stoga se za ADHD koriste isti testovi kao i za ADHD, poput upitnika, ljestvice ocjena, testova pažnje itd.
Međutim, rezultati ispitivanja variraju. Područja testiranja koja su namijenjena testiranju hiperaktivnosti i impulzivnosti bit će manje uočljiva kod djece s ADHD-om nego kod ADHD-a, dok će psihološki poremećaji u ponašanju biti izraženiji. Za dijagnoza ADHD-a, stoga je poželjno odabrati one testove koji primarno otkrivaju i razlikuju psihološke abnormalnosti (poput DIPS-a (dijagnostički intervju za mentalne poremećaje) ili koji otkrivaju probleme s čistom pažnjom i koncentracijom (poput testova koncentracije pomoću računala).
Ako liječnik već sumnja na nehiperaktivni oblik ADHD-a na temelju povijest bolesti, on odabire testove u skladu s tim. Pomoću ovih testova procjenjuje tipične probleme u ponašanju u školi i svakodnevnom životu kod kuće pomoću upitnika roditelja i učitelja, a koncentraciju testira pomoću reakcijskih igara na računalu ili drugim metodama. Također testira je li dijete normalno razvijeno i ima li prosječnu inteligenciju, jer poremećaji u razvoju također mogu uzrokovati simptome.
U nekim slučajevima na rast djeteta može utjecati i ADHD, što je ovdje također provjereno. Ispitivanja osjetilnih utisaka, na primjer sluha i vida, također su dio dijagnostičkog spektra. Tipični upitnici za ADHD također se koriste, između ostalog, kako bi se isključili drugi oblici poremećaja nedostatka pozornosti, ali oni su manje učinkoviti u ADHD-u jer se često više usredotočuju na fizičke, a ne na psihološke komplekse simptoma. Djeca s ADHD-om stoga se testiraju na sličan način kao djeca s ADHD-om, ali izbor testova je nešto drugačiji. Uz to, opća anamneza i intervjuiranje roditelja i učitelja jednako su važni kao i stvarno testiranje, jer je promatrano ponašanje najvažniji trag za dijagnoza ADHD-a.
