Simptomi
Najčešći i karakteristični simptom tipa 1 dijabetes je brz gubitak kilograma u kratkom vremenskom razdoblju. To je popraćeno stalnim osjećajem žeđi, čestim i izraženim mokrenjem i s tim povezanim dehidracija. To je zbog činjenice da je iznad određene koncentracije glukoze u krv, tijelo više nije u stanju apsorbirati sav šećer iz urina, pa se više izlučuje.
Da bi se omogućilo ovo izlučivanje, moraju se dodati povećane količine vode, što objašnjava nagon za mokrenjem a također i kompenzacijska žeđ. Posebnu pozornost treba obratiti ako se ovi simptomi pojave tijekom ili neposredno nakon virusne infekcije. Pored reguliranja krv šećer, insulin je također važna komponenta tjelesne masti uravnotežiti i normalno osigurava zadržavanje masnih kiselina u stanicama.
Nedostatak stoga dovodi do povećanog nakupljanja masnih kiselina u krv, koji se zbog velike količine ne mogu dovoljno razgraditi, pa se pretvaraju u takozvana ketonska tijela. Budući da su i masne kiseline i ketonska tijela kisele strukture, krv postaje kisela (ketoacidoza). Budući da je kiselinsko-bazna uravnotežiti tijela podnosi samo vrlo male fluktuacije, višak kiseline brzo dovodi do iskakanja svih metaboličkih putova.
Uz to postoje opći simptomi kao što su glavobolje, poremećaji koncentracije, poremećaji vida i umor, koji su uglavnom posljedica nedostatka šećera u tjelesnim stanicama. U najgorem slučaju, pogođena osoba pada u ketoacidotik jesti, što je opasno po život stanje.Simptomi ili sekundarne bolesti dijabetes, koji se međutim javljaju samo ako dijabetes ostane neotkriven ili se loše liječi, uključuju visoki krvni tlak, srce napad, krvožilne bolesti (posebno na području mrežnice, što može dovesti do dijabetičku retinopatiju a u najgorem slučaju da slijepilo), neuropatija i bubrežna insuficijencija. Postoji nekoliko načina dijagnoze dijabetes, koji se koriste i za dijabetes tipa 1 i tipa 2.
Prije svega je šećer u krvi treba izmjeriti razinu koja u a post stanje normalno treba biti ispod 110 mg / dl. Ako je veći od 126 mg / dl, prisutan je dijabetes. Na raspolaganju su i razni laboratorijski testovi.
Prije svega, mjerenje HbA1c. To je vrijednost koja utječe na hemoglobin, crveni pigment krvnih stanica. Obično samo vrlo mali dio hemoglobin povezan je s glukozom.
Ako je u krvi višak šećera, kao što je slučaj s dijabetesom, taj je udio znatno veći od normalnih 4-6% hemoglobin. Budući da ova vrijednost odražava šećer u krvi posljednjih tjedana, to je ne samo dobar način dijagnoze, već i provjera uspješnosti terapije dijabetesa. Ako je u granicama normale, pojava posljedične štete prilično je mala vjerojatnost.
Uz to, postoji i mjerenje šećera ili ketonskih tijela u mokraći, što bi trebalo biti ispod određene razine u zdravih osoba. Da bi se utvrdilo vlastito tijelo insulin proizvodnja, takozvani C-peptid može se mjeriti u krvi. Ovo uvijek izda gušterača u istoj količini kao insulin, koji nam omogućuje da zaključimo njegovo izdanje.
Posebnost dijabetesa tipa 1 je prisutnost autoantitijela usmjeren protiv B stanica u gušterača. Međutim, one se mogu otkriti samo u oko 80% slučajeva. Popis mnogih autoantitijela a kliničke slike koje su uzrokovane njima mogu se naći na autoantitijelima Kod ove vrste dijabetesa nedostatak inzulina mora se nadoknaditi umjetnim opskrbljenim inzulinom.
Postoje različiti pripravci za ovu vrstu dijabetesa, koji se uglavnom razlikuju po trajanju učinkovitosti. S jedne strane, postoji normalni inzulin, koji međutim ima malo odgođen početak djelovanja, zbog čega se uzima na određenoj udaljenosti od obroka, a s druge strane postoje analozi inzulina u kojima inzulin je malo izmijenjen u svojoj strukturi kako bi bio brži i / ili dulji. Ova se terapija mora primjenjivati doživotno, jer ne uklanja uzroke nedostatka inzulina.
Stoga je važno obučavati pacijente do te mjere da sami mogu ubrizgati inzulin. Dijabetičari također moraju naučiti u kojoj mjeri unos hrane utječe na njih šećer u krvi razinu kako bi se doza inzulina mogla prilagoditi u skladu s tim. Sve dok na to obraćaju pažnju, dijabetičari tipa 1 normalne težine mogu jesti sasvim normalno dijeta.
Oralni antidijabetičari, koji se koriste kod dijabetesa tipa 2, od ove bolesti nisu korisni, jer se koriste za poticanje oslobađanja inzulina gušterača, što kod tipa 1 nije moguće zbog apsolutnog nedostatka inzulina. Profilaksa:
Nažalost, ne postoje preventivne mjere koje bi mogle spriječiti razvoj tipa 1 šećerna bolest. Ova se terapija mora provoditi doživotno, jer se uzrok nedostatka inzulina ne uklanja.
Stoga je važno obučavati pacijente do te mjere da sami mogu ubrizgati inzulin. Dijabetičari također moraju naučiti u kojoj mjeri unos hrane utječe na razinu šećera u krvi kako bi mogli prilagoditi dozu inzulina u skladu s tim. Sve dok na to obraćaju pažnju, dijabetičari tipa 1 normalne težine mogu jesti sasvim normalno dijeta.
Oralni antidijabetici, kakvi se koriste kod dijabetesa tipa 2, od ove bolesti ne koriste, jer se koriste za poticanje oslobađanja inzulina iz gušterače, što kod tipa 1 nije moguće zbog apsolutnog nedostatka inzulina. Profilaksa:
Nažalost, ne postoje preventivne mjere koje bi mogle spriječiti razvoj tipa 1 šećerna bolest. Oralni antidijabetici koji se koriste kod dijabetesa tipa 2 ne koriste se ovoj bolesti, jer služe za poticanje oslobađanja inzulina iz gušterače, što kod tipa 1 nije moguće zbog apsolutnog nedostatka inzulina. Nažalost, ne postoje preventivne mjere koje bi mogle spriječiti razvoj tipa 1 šećerna bolest.
