Trening rješavanja problema
Kao što i samo ime govori, trening rješavanja problema ima za cilj ciljano rješavanje svakodnevnih (i ponavljajućih) problema. Postoje različite strukture treninga rješavanja problema, takozvani modeli rješavanja problema, koji imaju za cilj promicanje sposobnosti prepoznavanja problema kao takvih i njihovog rješavanja (alternativnim) radnjama. U odnosu na problem sindroma deficita pažnje, to znači da se analiziraju i imenuju klasični simptomi problema.
Zajedno s terapeutom razmišljamo o tome kako primjerenije reagirati na određene okidače problema (koji se ponavljaju). To znači da se stvaraju i određuju alternativne strategije djelovanja i rješenja. Svjesna odluka o promijenjenom ponašanju trebala bi uzrokovati primjenu nove strategije djelovanja prvo u svetištu, kasnije prirodno u svakodnevnom životu. Važno je prepoznati mnoge (različite) pokretačke trenutke kako bi prijenos u svakodnevni život mogao biti uspješan. Već u ovoj ranoj fazi može se vidjeti da ima smisla uključiti roditelje kao važne njegovatelje djeteta, jer oni (i obitelj u cjelini) mogu pružiti ciljanu podršku u primjeni novih strategija rješavanja problema i, ako je potrebno, pomozite.
Trening samoupravljanja
Trening socijalne kompetencije u tehničkom se žargonu naziva i TSK (= Trening socijalnih kompetencija) i uključuje terapijski program čiji je cilj liječenje socijalnih strepnji, fobija, depresijaitd. Između ostalog, ovaj trening ima za cilj postizanje vještina kao što su sposobnost samorefleksije, komunikacije i (glatke) interakcije s drugim ljudima te spremnost da žele stupiti u kontakt s drugim ljudima. Od posebne je važnosti i empatično međusobno suočavanje, posebno mirno rješavanje sukoba, što možda neće uvijek biti lako, posebno za ADHS djecu.
Stoga je bitan element treninga socijalne kompetencije kontakt s drugim ljudima, posebno u problematičnim situacijama. S obzirom na sindrom deficita pažnje, s hiperaktivnošću i bez nje, to posebno znači da se identificiraju i imenuju ključne situacije koje mogu izazvati ozbiljne probleme. Izražavanje osjećaja posebno je važno kako bi se mogle odrediti odgovarajuće mjere koje mogu dovesti do alternativnih i manje sukobljenih oblika djelovanja.
Sve se to prije svega događa u svetištu, tj. U okviru terapije, na primjer igranjem uloga, otvorenim raspravama itd. Zajedno s terapeutom testiraju se i „novi oblici ponašanja“ o kojima se zajedno razgovaralo. konačno testiran u stvarnosti, na primjer u kućnom okruženju (obitelj). Opet, od posebne je važnosti da obitelj, posebno roditelji, budu informirani o poduzetim mjerama kako bi mogli zajedno raditi na terapijskom cilju i da ponašanje u obiteljskom okruženju nema kontraproduktivan učinak na terapijski rad.
Svi članci iz ove serije:
