Seksoterapija je razgovorni oblik psihoterapija i psihijatrija koja se koristi za liječenje seksualnih poremećaja. Spektar liječenja od seks terapija pokriva od seksualne disfunkcije, psihološke traume do patoloških manifestacija blagih do teških seksualnih poremećaja.
Što je seksualna terapija?
Seksoterapija je razgovorni oblik psihoterapija i psihijatrija koja se koristi za liječenje seksualnih poremećaja. Seks terapija odnosi se na psihološki i psihijatrijski tretman seksualnih problema i mentalno-seksualnih poremećaja. Najjednostavniji oblici seksa terapija započnite s psihoterapeutom ili alternativnim liječnikom i bavite se seksualnim problemima i poremećajima koji još nemaju vrijednost bolesti ili čak ugrožavaju pacijenta i druge. Primjerice, seksualni se terapeuti bave seksualnim problemima u paru, seksualnim osjećajima pacijenta, izražavanjem seksualnosti ili seksualnim traumama i negativnim iskustvima. Djelomično poremećaji koji seks terapija dogovori su također fizičke prirode s učincima na seksualni život. Uz to postoji i liječenje seksualnih poremećaja s patološkom vrijednošću; na ovom području seksualna terapija dijelom prelazi u psihijatriju. Seks terapija se u velikoj mjeri oslanja na govoriti terapija, dok se lijekovi koriste vrlo rijetko i često ih propisuju druge medicinske specijalnosti. Bihevioralna terapija dubinska psihologija, sistemski postupci, liječenje fizičkim poremećajima lijekovima i, naravno, praktična primjena naučenog u seksualnoj terapiji uobičajeni su postupci liječenja. Cilj je učiniti pacijentovu seksualnost što fizički i socijalno ugodnijom za pacijenta i smanjiti patnju.
Tretmani i terapije
Seksoterapija u početku može pomoći ljudima koji smatraju da njihova vlastita seksualnost nije zadovoljavajuća. Je li to zbog nedostatka partnerstva, bezvoljnosti, orgazmičkih poremećaja ili impotencije, zajedno s pacijentom terapeut tijekom seksualne terapije otkriva zbog čega je nezadovoljstvo. Odlučujući faktor za seksualnu terapiju je osjeća li pacijent bilo kakav pritisak da pati - ako se može pomiriti sa svojom situacijom, ne treba mu seksualna terapija. Neispunjena želja za djetetom također može postati slučaj seksualne terapije, počevši od faze prihvaćanja medicinske podrške do suočavanja sa slučajem nemogućnosti zajedničkog rođenja djeteta. Pacijentima koji zbog fizičkih razloga kao što su bolest ili disfunkcija nisu u mogućnosti voditi normalan spolni život također se upravlja putem seksualne terapije i pronađeni su načini da seksualno življenje proživljavaju na zadovoljavajući način. Iako se seksualna terapija fokusira na pronalaženje razloga za poremećaj i upravljanje njima kroz raspravu, istovremeno može dobiti podršku i od drugih medicinskih specijalnosti, poput lijekova ili kirurgije za liječenje uzroka poremećaja. Iako ovi oblici seksualne disfunkcije postaju slučajevi seksualne terapije samo kad postoji patnja, budući da ne ugrožavaju pacijenta ili druge, seksualni terapeuti također se bave parafilijama, od kojih su neke opasnije. Bezopasni su poremećaji rodnog identiteta ili suočavanje s homoseksualnošću, koji također ne zahtijevaju uvijek liječenje. S druge strane, terapija može biti teža u slučaju fetišizma, poput egzibicionizma ili sadomazohizma. Iako nisu svi oboljeli potrebni liječenja čak i zbog ovih parafilija, seksualna terapija u svojim najzahtjevnijim područjima graniči se s bolestima poput ovisnosti o seksu ili pedofilije. Budući da su u ovim slučajevima ekstremne seksualne disfunkcije ponekad prisutne i druge mentalne bolesti ili bi oboljeli povrijedili ili ubili treće osobe kako bi zadovoljili njihove seksualne potrebe, seksualna terapija u tom pogledu ponekad prelazi u područje psihijatrije.
Dijagnostika i metode ispitivanja
Većinu vremena seksualna terapija rješava problem dubokim postupkom anamneze, kao i s govoriti terapija, bihevioralna terapija, sistemska terapija i dubinske psihologije. Kao dio anamneze, seksualna terapija zauzima vrlo temeljit pristup, pitajući je o seksualnoj povijesti od otkrivanja seksualnosti, roditeljskog pristupa i prethodnih seksualnih iskustava. Pacijent zatim opisuje svoj problem i svoju razinu patnje te, zajedno s seksualni terapeut, moguće je razviti rješenja i situacije s kojima može živjeti. Ovom temeljitom anamnezom seksualni terapeut otkriva je li problem isključivo psihološki ili fizički te može pronaći odgovarajuću terapiju i odlučiti hoće li se savjetovati lijek ili kirurška intervencija. Na primjer, psihološka trauma koja danas dovodi do poremećaja orgazma ili seksualnog bezvoljstva i koju je, u najgorem slučaju, pacijent čak u potpunosti potisnuo, mora se rješavati na potpuno drugačiji način od nedostatka želje za seksom zbog na probleme u vezi sa trenutnim partnerom. Osim toga, seksualna terapija također pita o povijest bolesti, budući da su mnogi spolni poremećaji također posljedica hormonalne neravnoteže, a hormonska terapija je tada put ka poboljšanju. U slučaju trajnih spolnih poremećaja koji bi mogli ugroziti treće strane, slična se anamneza koristi u seksualnoj terapiji, ali i točno određivanje čimbenika koji u ovom slučaju pobuđuju spolnu želju. To omogućava terapeutu da u suradnji s pacijentom pokuša pronaći načine kako se drugačije nositi sa ovom seksualnom željom ili je uopće usmjeriti u drugom smjeru. Pogotovo u slučaju ozbiljno izraženih parafilija, čiji oboljeli imaju tendenciju ugroziti druge, preporučuje se prijem na zatvoreni psihijatrijski odjel, jer se u nekim slučajevima nikada ne može isključiti, ili tek nakon uspješne seksualne terapije, da će im parafilije biti pod kontrolirati do te mjere da mogu živjeti sigurno za sebe i druge usred društva.
