Povijest plastične kirurgije | Plastična kirurgija - što je to?

Povijest plastične kirurgije

Plastična kirurgija, posebno estetska kirurgija, doživjela je snažan uzlet, posebno u posljednjim desetljećima, i danas više nije privilegija super bogatih i filmskih zvijezda te je stoga postala društveno prihvatljiva. Međutim, suprotno široko rasprostranjenoj pretpostavci, podrijetlo plastične kirurgije može se naći već 1000. pr. Dokumenti dokumentiraju redovito izvođenje nos operacije oko 1200. pr. Kr. u Indiji, gdje je uklonjen režanj tkiva s čela i od njega oblikovan nos.

U pozadini je činjenica da je prema drevnom indijskom zakonu kriminalcima amputiran nos kao znak žigosanja. U staroegipatskim nalazima mumije, Plastična kirurgija otkriveni su i postupci poput ušivenih ušiju. Grčki liječnik i učenjak Hipokrat (460. - 377. pr. Kr.)

već opisani postupci za korekciju deformiranih nosova, a u 1. stoljeću naše ere rimski je učenjak Celsus objasnio metode za rad "harelipsa" (rascjepa) usna i nepca). Međutim, u mračnom srednjem vijeku takve su umjetnosti i eksperimenti bili potpuno zaboravljeni, pa je čak bilo i namršteno i zakonom kažnjivo pretpostaviti da mijenja Bogom dan oblik čovjeka. Tek u renesansi (francuski za ponovno rođenje) znanosti poput medicine i kirurških tehnika ponovno su procvjetale.

Jedno od najpoznatijih djela, "De curtorum chirurgica" (obnova grada nos) Gasparea Tagliacozzija (1546.-1599.) opisuje daljnji razvoj indijanaca rinoplastika, u kojoj dolazi koža nadlaktica kroz pedalirani udaljeni zaklopac. Trenutno je često područje primjene obnavljanje oštećenja tkiva poput onih na nos ili uši uzrokovane sifilis, koji je već tada bio raširen. Plastična kirurgija doživjela je daljnji uspon u 19. stoljeću, kada su revolucionarni nalazi u anatomiji i prirodnim znanostima omogućili nove postupke.

U njemačkom govornom području liječnik Johann Friedrich Dieffenbach (1795.-1847.), Koji je radio na kirurškim tehnikama nosa, tetive i transplantacije, posebno se ističe. Nakon Drugog svjetskog rata, koji je prirodno donio velik broj ranjenih, mikrokirurgija je omogućila novo doba u plastičnoj kirurgiji. Sada je bilo moguće spojiti malene krv posuđe i živci zašivati ​​tkiva na nova područja tijela osiguravajući opskrbu krvlju. To je omogućilo, na primjer, ponovno pričvršćivanje ruku i nogu ili slobodno prenošenje kože na rane koje se ne mogu zatvoriti.