Koja je faza prkosa?
Faza prkosa opisuje određenu fazu razvoja kod djece koju djeca od dvije godine prolaze s različitim intenzitetom. U rijetkim se slučajevima faza prkosa ne događa zbog socijalnih okolnosti. Tijekom faze prkosa djetetovo se ponašanje mijenja, ono testira dokle može ići vlastitom voljom, testira se vlastiti opseg djelovanja i dijete reagira na otpor. Reakcija na otpor opisana je kao reakcija prkosa i može se izraziti glasnim vrištanjem i plačem. Pritom se neka djeca ometaju i teško se smiruju.
Što mogu kao roditelj / roditelj učiniti protiv faze prkosa?
Faza prkosa vrlo je važna za djetetov razvoj osobnosti, emocionalni razvoj i za razvoj ega. Iz tog bi razloga roditelji trebali pravilno reagirati na napade prkosa svoje djece kako bi im pružili odgovarajući okvir i ne izazivali nove nekontrolirane prkosne reakcije, već kako bi pronašli izlaz iz ove faze. Roditelji bi trebali pustiti svoje dijete da to isproba ako to situacija dopušta, na taj način dijete može ojačati svoje samopouzdanje i steći vlastita iskustva.
To djetetu daje priliku da samostalno uči i ne susreće se uvijek s "ne" od roditelja kada želi nešto pokušati. To se odnosi samo na situacije koje su potpuno bezopasne za dijete i na stvari koje za roditelje nemaju veliku vrijednost - ako to nije slučaj, roditelji trebaju djetetu dati jasno "ne". Kad se djetetu pokažu njegove granice, važno je ne prepustiti se djetetovoj volji, čak i ako ono postane glasno i zahvati bijes.
Djeca trebaju jasna ograničenja i pravila kojih se moraju pridržavati, u suprotnom će dijete brzo naučiti koje ponašanje mora pokazivati kako bi vlastitom voljom prošlo s roditeljima. Djetetu mora biti vrlo jasno kojih se pravila mora pridržavati, ta se pravila ne samo da moraju uvijek primjenjivati, već njihovo poštivanje mora zahtijevati jednako od svih njegovatelja. Mnogi roditelji jako dobro poznaju svoju djecu i znaju kada to često može doći do prkosnih reakcija djece.
Preporučljivo je izbjegavati ili ublažavati takve situacije koje u djeteta izazivaju nasilne reakcije, kako bi zaštitili sebe i dijete, jer takve ekstremne prkosne reakcije često mogu biti potaknute strahom kod djeteta. Dijete samo nije sposobno imenovati strah, zbog čega se roditelji potiču da pažljivo promatraju djetetovo ponašanje. Ako se dogodio snažan bijes, vrlo je važno da i sami roditelji ostanu smireni.
To uključuje da se ne daju ponijeti djetetovom ljutnjom i počinju sami vikati, grditi ili kažnjavati dijete. Roditelji imaju zadatak dati dobar primjer i objasniti djetetu nakon napada da su određeni izrazi tabu. Da bismo u tako prkosnoj situaciji ostali mirni, moramo duboko udahnuti, ne shvaćati osobno djetetovu reakciju i susresti se s djetetom s empatijom.
Često pomogne ako dijete uzmete u naručje, jer tada dio napetosti nestane i dijete se smiri. Nadalje, nakon napadaja ili prije nego što dijete slijepo pređe u napad, moguće je odvratiti pozornost djeteta, na primjer njegovom omiljenom maznom igračkom ili nekom drugom uzbudljivom situacijom zbog koje dijete zaboravlja na stvarni problem. Takvi asovi u rukavu, koji će vrlo vjerojatno smiriti dijete, posebno se preporučuju ako se krećete s djetetom u javnosti i ne želite privući pažnju.
Obično se govori o pravoj prkosnoj fazi samo kod djece u dobi od dvije godine, ali slično ponašanje, poput nekontroliranog plakanja, može se primijetiti i kod beba. U prvoj godini života djeca svojim verbalnim izrazima skreću pažnju na svoje potrebe, koje roditelji moraju zadovoljiti. Sukladno tome, beba koja plače nije čin prkosa usmjeren protiv zabrane roditelja, već upozorenje na potrebe koje moraju biti zadovoljene da bi preživjele.
Roditelji bi trebali, za razliku od starijeg djeteta sa pravim bijesom, što brže reagirati na djetetovo ponašanje. Brzi odgovor na djetetovo ponašanje promiče vezu roditelja i djeteta i jača osnovno povjerenje djeteta. Tek na kraju prve godine života djeca uče da svojim ponašanjem mogu utjecati na aktivnosti odraslih. Sada bebe mogu svoj ciljani plač koristiti ciljanije kako bi izrazile svoje osnovne potrebe i zahtijevale dojenje.
Uz to, prvi vapaji izražavaju djetetovu ljutnju. Na primjer, ako bebama oduzmete igračku ili nešto slično, one počinju plakati jer se situacija promijenila protiv njihove volje. Ovaj plač izražava nemoć beba.
Sukladno tome, ova se reakcija opisuje kao bijes, a ne kao prkos. U dobi od dvije godine djeca počinju razvijati vlastitu volju. Ako je to u suprotnosti s mišljenjem roditelja, to može dovesti do bijesa.
Prije toga, djetetov opstanak osiguravao se brigom, hranom i zaštitom roditelja, a da dijete nije moralo stavljati svoje glava kroz to. Sada, u dobi od dvije godine, dijete je dostiglo fazu razvoja u kojoj ima svoje ideje i želi ih prenijeti roditeljima. Dijete se po prvi put počinje izdvajati i vježbati što znači imati vlastitu volju.
U dobi od dvije godine djeca imaju svoje ideje i misli koje još nisu u stanju preobraziti u jezik koji odrasli uvijek mogu razumjeti. Dijete razumije mnoge stvari iz svoje okoline, ali još se nije u stanju usmeno izraziti verbalno. Tako se u ovoj dobi bijes može pojaviti vrlo brzo, jer se dijete osjeti vrišteći, plačući, udarajući nogom ili udarajući u zrak.
To su uglavnom izljevi bijesa i bijesa koji se javljaju iznenada i intenzivno, ali nestaju jednako brzo kao što su i došli. U dobi od tri godine dijete želi biti samostalnije s jedne strane i pokušava puno učiniti samostalno, s druge strane dijete čezne za roditeljskom skrbi, ljubavlju i sigurnošću. U svojoj težnji za samostalnošću, djeca postupno otkrivaju svoje želje i sklonosti, zbog čega je roditeljima vrlo teško predvidjeti želje djece.
Dijete otkriva vlastitu volju i to neminovno rezultira djetetovim željama ili stvarima koje roditelji zabranjuju ili za koje dijete nije sposobno. Iz tog razloga mogu se dogoditi nasilni napadi bijesa i izljevi bijesa, a da roditelji nisu predosjećali. Može se dogoditi da sitnice koje su djetetu zabranjene izazivaju snažne reakcije kod djeteta.
U ovoj dobi takvi napadaji bijesa i suze nastaju frustracijom jer dijete želi postići nešto za što u toj dobi često još nije sposobno. Faza u kojoj djeca žele sve raditi sama, a još uvijek ne uspijevaju u svemu, vrlo je važna za razvoj, jer se djeca prvi put kreću neovisno od roditelja. U ovoj novoj životnoj fazi djeca žele sama istraživati okolinu koja je popraćena povećanom tjelesnom aktivnošću.
U dobi od četiri godine, ovisno o djetetu, još se mogu razviti prkosne reakcije iz faze trogodišnje djece. Od djeteta do djeteta vrlo je individualno kada dijete prolazi kroz svaku fazu i koliko traje. Djeca u dobi od četiri godine već mogu hodati i razgovarati, što ih razlikuje od beba kojima je potrebna danonoćna njega.
Djeca su sada stekla određeni stupanj neovisnosti i žele to postupno povećavati. Međutim, pritom nailaze na ograničenja koja su s jedne strane postavili roditelji za obrazovanje djeteta ili zaštitu od opasnosti, s druge strane ta ograničenja postoje zbog tjelesnog razvoja koji još nije dovršen. Ova ograničenja kod neke djece mogu izazvati reakcije poput prkosa ili ljutnje čak i u četvrtoj godini života.
Međutim, obično se bijes i reakcije prkosa značajno smanjuju s navršenih četiri godine, jer se jezične sposobnosti i opseg djelovanja djece značajno poboljšavaju. Djeca u petoj godini života obično nemaju prkosnije napade ili jako nekontrolirane izljeve bijesa. Dijete je jezično, a također i emocionalno razvijeno do te mjere da može slijediti pravila i također može djelomično razumjeti i vidjeti.
Međutim, ako djeca ne doživljavaju granice svojih roditelja, to može dovesti do toga da će djeca i dalje imati prkosne reakcije i izljeve bijesa. Naučili su da ovo ponašanje ima željeni učinak na roditelje i da ga iskoriste. Takvi ispadi ili napadaji nemaju nikakve veze s frustracijom, kao u djetinjstvu, već se svjesno i svrhovito koriste za vlastite želje. Djeca su toliko moćna prema roditeljima i često njime postižu svoju volju, tako da se bijes ne smanjuje s povećanjem dobi, već se održava.
U fazi prkosa u dobi od 6 godina slična je onoj od pet godina. Uobičajeno, uz ispravan i dosljedan odgoj, dijete je trebalo odbaciti svoje bijese, jer je sada toliko napredno u razvoju da može usmeno izraziti ono što želi, a također su i motoričke sposobnosti toliko napredne da postiže velik dio onoga što je zacrtao. Međutim, ako se i dalje događaju napadaji bijesa, moguće je da je dijete naučilo da od roditelja dobiva ono što želi ili da se dijete tako ponaša iz nesigurnosti i pretjeranih zahtjeva.
Takva pretjerana potražnja ili strah također mogu biti povezani sa školom ulaz i nova životna situacija. Ako su djeca ranije imala malo kontakta sa svojim vršnjacima, također ih može pregaziti školski razred, jer se vršnjaci prema djetetu ponašaju drugačije od odraslih, a to je nešto što dijete mora naučiti prvi put. Nadalje, može se dogoditi da dijete, ako mu roditelji ranije nisu postavili ograničenja, sada iskusi ograničenja i pravila kojih se mora pridržavati prvi put u školi. Na početku to može dovesti do napada prkosa ili bijesa, ali oni ne traju dugo ako je odgojitelj dosljedan.
