oživljenje, usta-na usta oživljenje, usta-na-nos oživljenje Hrvatski: disanje Najlakši oblik oživljavanja je "usta na usta" ili "usta na nos". Ovdje spašavatelj upuhuje izdahnuti zrak u pacijentov usta or nos. Prema tome, bilo usta or nos tada se zatvara kako bi se spriječilo izravno izlaženje zraka.
Također treba napomenuti da glava treba biti prenapet. Sljedeća najbolja opcija ventilacije je ventilacija maskom. Pacijent dobiva tzv. Guedeltovu cijev u ustima, koja sprječava jezik od pada natrag.
Tada glava je prenapet i maska se stavlja. Ovo obuhvaća usta i nos. Uz jednostavnu metodu ove ventilacije, sada je ponovno moguće ventilirati ustima direktno preko maske, ali naravno spasilačka služba ima vrećice za reanimaciju pomoću kojih se u pluća upumpava točna količina zraka.
Vrećice su također povezane s bocom kisika kako bi se osigurala najbolja moguća ventilacija. Ventilacija je vrlo sigurna kod ove metode, ali nema zaštite od želudac kiselina trčanje u pluća. Stoga postoje i druge metode, kao npr intubacija.
U ventilaciji u obliku endotrahealnog intubacija, cijev se umetne u dušnik i blokira (fiksirana vanjskim zračnim jastukom za napuhavanje). To je podržano lopaticom, laringoskopom. Ovo se koristi za zadržavanje jezik tijekom ventilacije, a integrirano svjetlo omogućuje da se vidi otvor dušnika.
Cijev se tada može spojiti na vrećicu za reanimaciju. Ova metoda je najpoznatija metoda za održavanje dišnih putova slobodnima, ventilaciju i prevenciju želudac kiselina iz trčanje u pluća (aspiracija). Zaštita od aspiracije osigurana je blokom.
Zračni jastuk u potpunosti zatvara dušnik, tako da zrak može ući u pluća samo kroz cjevčicu. Međutim, intubacija zahtijeva mnogo vještine i prakse od strane osobe koja ga izvodi. Čak iu hitnoj službi intubiraju samo iskusni bolničari ili bolničari.
Inače je vjerojatnije da će to biti liječnik hitne pomoći, ali samo ako je on ili ona savladao postupak. Zato danas postoje takozvane kombinirane cijevi odn grkljan cijevi. One se mogu umetnuti sa ili bez laringoskopa, tj. i slijepo.
U tom slučaju u 98% slučajeva završe u jednjaku. Međutim, to nije važno, jer obje cijevi imaju nekoliko otvora i također su začepljene kada se umetnu u jednjak. Jedan otvor je na kraju dijela koji se uvodi u dušnik, a jedan iznad dijela koji vodi u jednjak.
To znači da se mogu koristiti za ventilaciju čak i kada su u jednjaku i sprječavaju želudac kiselina iz trčanje u pluća relativno dobro. Budući da se ova zaštita najbolje pruža endotrahealnom intubacijom (vidi gore), kombinirana ili laringealna cijev se obično uklanja u klinici i zatim intubira u mirovanju. Ako je usne šupljine je natečen, na primjer zbog an alergijska reakcija, nije moguće intubirati i ventilacija s maskom je neadekvatna.
U ovom slučaju ventilacije, koniotomija (treheotomija) se izvodi. Rez se napravi odmah ispod Štitnjača (koji se nalazi izravno na dušniku) u dušnik a kroz taj se rez umetne cjevčica. Ova metoda je vrlo riskantna zbog blizine velikih posuđe u vrat te se stoga izvodi samo u hitnim slučajevima.
No, također se koristi za pacijente koji moraju biti na ventilaciji dulje vrijeme. Međutim, u tom je slučaju rizik manji jer se koniotomija tada može izvesti u sigurnijim uvjetima. Pogotovo ne pod vremenskim pritiskom.
