Genetski otisci prstiju temelje se na činjenici da se određena područja na DNA razlikuju kod svakog čovjeka (osim kod jednojajčanih blizanaca) i stoga su nepogrešiva. Da bi ih odredili, najmanje količine genetskog materijala (u principu već jedna stanica), koje se mogu naći npr. U kosa, slina, sperma or krv, su dovoljni.
Kako bi se identificirala osoba, genetski materijal dobiven od nje automatski se uspoređuje s materijalom pohranjenim u bazi podataka (trenutno oko 400,000 12 zapisa podataka u Njemačkoj). Međutim, postoji vrlo mali rizik od lažno pozitivnog ili lažno negativnog podudaranja (tj. Za nekoga se lažno kaže da ima DNK koji se podudara sa postojećim uzorkom ili se uzorak odbacuje kao neidentičan iako je njegov obrazac u bazi podataka). To je zato što samo 16-XNUMX gen lokusi se uspoređuju umjesto cijele DNA, što rezultira samo statističkom vjerojatnošću podudaranja.
Genetski otisak prsta omogućuje utvrđivanje identiteta, ali ne i daljnje izjave, na primjer o spolu, koža boje ili nasljedne bolesti, jer se one pohranjuju u druge, takozvane kodirajuće DNA odjeljke (tj. one s genetskim informacijama). U Njemačkoj se s jedne strane koristi za rješavanje zločina (slično "klasičnom" otisku prsta), a s druge za razjašnjavanje pitanja očinstva.
Točke rasprave
Podaci dobiveni genetskim analizama osjetljivi su podaci koji mogu omogućiti donošenje zaključaka o bolestima ili genetskim nedostacima. Dakle, postoji rizik da se ti podaci mogu koristiti neovlašteno ili koristiti protiv donositelja. Na primjer, poslodavci bi genetske podatke mogli definirati kao kriterije zapošljavanja ili zdravlje osiguravatelji bi mogli povećati svoje premije na štetu pogođenih.
Etički aspekti također su predmet intenzivne rasprave od pojave genetskih istraživanja. Rasprava o predimplantacijskoj genetskoj dijagnozi to ilustrira, kao i, na primjer, pitanje kakve posljedice postaju sve sofisticiranije prenatalna dijagnostika imat će za roditelje, djecu i konačno društvo. Hoće li roditelji koji svjesno rode dijete s genetskim nedostatkom biti pod pritiskom da opravdaju svoje postupke u budućnosti (ili to već čine?). Što to znači za našu sliku o sebi i naše ponašanje prema prihvaćanju prema invaliditetu i bolestima? Hoće li naš zdravstveni sustav u budućnosti pokrivati troškove praćenja invaliditeta samo u ograničenoj mjeri ili uopće neće?
Ta su pitanja samo nekoliko od ogromnog raspona s kojim se i pojedinci i društvo danas moraju suočiti i koja pokazuju da ono što je moguće, potrebno, poželjno i etički opravdano nisu uvijek identične.
