Što znači uspješno psihoterapija izgledati? Carl Rogers, američki psiholog, proveo je godine promatrajući terapeute i savjetnike u njihovom praktičnom radu. Uspješni psihoterapeuti, pronašao je kroz audio snimke, prvenstveno pažljivo slušaju, praktički ne daju vlastite izjave, sažimaju između ili na kraju razgovora ono za što vjeruju da su razumjeli od svog klijenta i pokazuju empatiju cijelo vrijeme.
Nema kauča, nema savjeta
"Gledano izvana", piše Jochen Eckert, psiholog i profesor kliničke psihologije i psihoterapija na Sveučilištu u Hamburgu na načinima iz ludila. Terapije za Mentalna bolest, „Sljedeće karakteristike konverzacijskog psihoterapija mogu se identificirati: I terapeut i pacijent sjede na stolicama, obično za stolom preko ugla, tako da se kontakt očima, ako se želi, može aktivno uspostaviti. Terapeut govori puno manje od pacijenta. Terapeut primarno sluša. Ako terapeut nešto kaže, obično se radi o pacijentovom emocionalnom iskustvu i pacijentovim procjenama. "
Rogersova razgovorna psihoterapija
Carl R. Rogers (1902-1987) razvio je konverzacijsku psihoterapiju. Bilo mu je važno da ne usmjerava razgovor - otuda i izraz "nedirektivna psihoterapija". Terapeut ne daje savjete, ne tumači, ne precizira teme. Za razliku od psihoanalize koja tumači nesvjesne sukobe i bihevioralna terapija, čiji je cilj olakšati novo učenje iskustva, cilj konverzacijske psihoterapije je pružiti potporu pacijentu (često se koristi izraz "klijent") da istraži vlastito iskustvo, samostalno riješi probleme i razvije vlastiti doživljaj rješenja. Iza toga stoji povjerenje u moć svojstvenu svakom čovjeku da pokrene konstruktivne procese promjene. Cilj konverzacijske psihoterapije stoga je stvoriti uvjete koji oslobađaju ovu moć.
Sebstvo teži pozitivnoj pažnji
Da bismo razumjeli bit konverzacijske psihoterapije - koja se naziva i klijentom ili osobom terapija - ovdje je kratki pogled na teoriju. Mentalni poremećaji nastaju prvenstveno kada se određeni osjećaji ne smiju osjećati i kada se određena iskustva koja su povezana s određenim osjećajima ne smiju imati ili ih se ne smije imati u potpunosti ili samo na iskrivljeni način. U tom kontekstu, Carl Rogers učinio je koncept sebe središnjim elementom svog koncepta terapija i u njegovoj teoriji osobnosti. Ovo jastvo je razvoj koji nastaje u kontaktu s drugim ljudima - u prvom redu to su roditelji. Utjecati na ovaj razvoj sebe sada je urođena potreba za pozitivnom pažnjom. Za razvoj pozitivnog samopoimanja važni su, na primjer, prepoznavanje i uvažavanje, ali i priznavanje osjećaja poput bijesa i tuge. Ako roditelje kazne ili potisnu ove osjećaje ili pokazivanje tih osjećaja, to favorizira razvoj negativnog samopoimanja.
Javni koncept podložan je samosvijesti.
Prema Rogersu, čovjekov je samopojam podložan stalnim promjenama u funkciji samoiskustva. Stupanj podudarnosti, odnosno podudarnost samopoimanja s vlastitim iskustvima i tjelesnim i osjetilnim iskustvima koja mu pripadaju, važan je za čovjekovu mentalnog zdravlja. Jochen Eckert daje primjer: Ako, na primjer, majka ne tolerira bijes svog djeteta, kasnije to emocionalno iskustvo neće moći integrirati u svoje ja. Kasnije će, kao odrasla osoba, reći terapeutu o vlastitom strahu od bijesa, jer se ljutnja onda poistovjećuje sa zlom.
Što je psihoza?
Psihoza događa se, kaže on, kada jastvo ne može integrirati jastvo, ali ga također ne može odbiti. Pojam o sebi tada se raspada. "Akutno psihotična osoba tada - barem za strane - više nije on sam, već lud." Sada terapeuti pokušavaju u konverzacijskoj psihoterapiji otkriti "prijelome", odnosno neskladnosti. U toploj atmosferi koju karakterizira empatija, problemi se rješavaju. U ovom procesu nema evaluacije. Prema Rogersu, što su ljudi više razumljivi i prihvaćeni, to je veća vjerojatnost da će postati sposobni pozitivno integrirati svoje agresivne i destruktivne strane u svoju cjelokupnu osobnost.
