Dugoročno memorija je dio našeg sjećanja. Odgovorno je za pohranjivanje informacija tijekom duljeg vremenskog razdoblja. To uključuje mogućnost dohvaćanja ovih podataka.
Distribuira se na različitim područjima u našoj mozak i može se približno podijeliti u dva oblika. Oni ovise o vrsti podataka koji se pohranjuju. Takozvani deklarativni memorija odgovoran je za pohranjivanje činjenica, poput recepata. Proceduralni memorija, s druge strane, pohranjuje nesvjesne procese, kao što je sposobnost vožnje bicikla. Dugotrajna memorija vrlo je složena i mnogi procesi još nisu u potpunosti razumljivi.
Kako funkcionira dugotrajno pamćenje?
Funkcioniranje dugotrajnog pamćenja ponekad uključuje vrlo složene procese koji i danas nisu u potpunosti razumljivi. Svaki dan svaka je osoba okružena milijunima dojmova i informacija. Veliki dio tih podataka nije pohranjen, već odmah ponovno razvrstan.
Inače, mozak bio bi preplavljen mnogim nevažnim stvarima, da tako kažem. Samo jedan dio u skladu s tim dolazi do memorije. To je u početku kratkoročna memorija i nakon daljnjeg sređivanja takozvane radne memorije.
Potonji mogu pohranjivati podatke nekoliko minuta i do mjeseci, ovisno o njihovoj važnosti. Ako se određene informacije, poput rječnika ili teksta pjesme, redovito ponavljaju ili čak uvježbavaju, mogu se prenijeti u dugoročno pamćenje. To posebno dobro funkcionira kad su informacije povezane s intenzivnim osjećajima, kao što je to često slučaj s tekstovima pjesama, na primjer.
Sad se tekstovi mogu čuvati godinama, čak i doživotno, ovisno o njihovoj važnosti i upotrebi. Ovaj postupak je način učenje. Da biste razumjeli što se događa u mozak, treba spomenuti da u našem mozgu postoji mnogo živčanih stanica koje su međusobno povezane.
Što više veza postoji između njih, to se više informacija može prenijeti i pohraniti. Sukladno tome, kada se informacije nauče i pohrane u dugotrajnu memoriju, uspostavljaju se nove veze između živčanih stanica, koje se nazivaju i neuronima. Ne postoji ograničenje količine podataka koje se mogu pohraniti u našu dugoročnu memoriju.
Dakle, ako se osoba nečega ne može sjetiti, to nije zato što informacija više nema, već zato što je pogrešno pohranjena i više je nije moguće pronaći. Dugotrajno pamćenje možemo podijeliti u dva oblika. Takozvana deklarativna memorija pohranjuje razne informacije, poput recepata, stručnog ili biografskog znanja.
Te se informacije bilježe putem posredne stanice, morski konj (struktura mozga), a prenosi se tijekom noći dok spava. S druge strane, takozvana proceduralna memorija odgovorna je za spremanje nesvijesti, tj. Automatski trčanje, procesi. Omogućuje nam, na primjer, vožnju biciklom bez razmišljanja o tome kako to funkcionira. Ovdje nema zaustavljanja; bavljenje biciklizmom je, takoreći, samo pohrana tih podataka.
