Što činim kao partner protiv agresije? | Agresija u depresiji

Što činim kao partner protiv agresije?

U sučeljavanju s agresijom u partnerstvu primjenjuju se ista pravila ponašanja i ponašanja kao u bilo kojem međuljudskom kontaktu. Agresoru se pokazuju jasne granice i svjesno je da se napadačko ponašanje ne smije tolerirati. Ovdje je koristan jasan jezik i izraz koji se ne bi trebali činiti prijetećim ili nepoštivanjem, jer to može ponovno podstaći agresivno ponašanje.

Treba pronaći razloge za agresiju, zašto bi partner mogao reagirati na ovaj način. Psihička stezanja ovdje mogu igrati ulogu u kojoj pacijent svoju okolinu doživljava samo smanjeno i ne razumije je u potpunosti jer pati od depresija. Isto tako, veliki broj ljudi, na primjer članovi obitelji, kada razgovaraju o bolesti i strategijama suočavanja s depresivnom osobom, također djeluju kao napad.

Iz tog razloga, osoba koja bi uvijek trebala biti osoba s najvećim povjerenjem za razgovor s obzirom na bolest i agresivno ponašanje uvijek bi trebala biti osoba s najvećim povjerenjem. Nužno je pozvati policijsku pomoć u slučaju ponašanja koje ugrožava druge ili sebe. Sve uključene strane trebale bi se držati sigurne distance kako ne bi nepotrebno iritirale agresora i držale distancu do vlastite sigurnosti.

Što učiniti kada se agresija okrene sama protiv sebe?

U simptomatologiji u kojoj se agresija okreće od okoline i usmjerena je prema sebi, potrebna je otvorena i razumljiva komunikacija. Ovdje je važno ozbiljno shvatiti izjave rodbine, strahove i agresije. Spremnost za razgovor, posebno od strane povjerljive osobe, osnova je.

Redovita dnevna rutina s integriranim pokretima, poput hodanja, može smanjiti agresiju i zaustaviti progresivni tijek depresija. U ovom trenutku treba podržati pokušaje motiviranja ljudi da se uključe u sve aktivnosti, ali samo ako se uzme u obzir volja pogođene osobe. U navodno bezizlaznim slučajevima, kada motivacija i podrška ne donose nikakve promjene, trebale bi biti uključene treće strane.

Ovdje je moguće potražiti liječničku pomoć, na primjer od obiteljskog liječnika koji već poznaje bolesnu osobu i stoga ima osnovu povjerenja. Uz to, on ili ona ima pristup medicinskim i psihoterapijskim opcijama, poput kognitivnih i interpersonalnih terapija ponašanja.