Pored bacanja i trčanje discipline, atletika nudi i skakačke discipline. Ove se skakačke discipline sastoje od dvije vrste skokova u vis i skoka u dalj, čija su se norma vremenom mijenjala. Ove su četiri discipline skok u vis, skok s motkom, skok u dalj i troskok.
Skok uvis
U modernom skoku u vis, nakon zakrivljenog zaleta, sportaš preskače a bar to je što je više moguće i dugo četiri metra, što padne na najmanji dodir. Svjetski rekord je 2.45 za muškarce i 2.09 milijuna za žene. Sportaš sleti na leđa na mekanu prostirku. Prva natjecanja u skokovima u vis održali su Kelti. Današnja pravila natjecanja uspostavljena su u Engleskoj već 1865. Prema tim pravilima, skokovi se smiju izvoditi samo jednom nogom, dopuštena su tri pokušaja po visini, a bar ne može se spustiti nakon neuspjelog pokušaja. Dok su do 1936. noge morale prelaziti bar prvo, danas je uobičajeni takozvani flop, gdje glava je prvi dio tijela. Općenito kod svih disciplina skakanja, pritužbe lumbalne kralježnice su u prvom planu. Nadalje, nalet može nanijeti iste ozljede kao i u sprintu. Najčešće ozljede u skakačima u vis događaju se u koljenu i gležanj zglobova, i pritužbe na leđa često se javljaju kao dodatak (također kao kasna posljedica). Tijekom skoka, adduktori ljuljačke noga posebno su izloženi riziku. Moguće su i dugoročne posljedice gležanj pritužbe zglobova i puknuće ligamenata.
Svod s motkom
U preskoku stupa, stabilni stup koristi se za čišćenje što veće visine šipke. Nalet je na ravnoj stazi koja je najmanje 45 m duga i široka 1.22 m. Duljina i debljina šipke ovise o visini, težini i snaga sportaša. Skakanje s motkama bilo je već rašireno u davnim vremenima. Dok su na Kreti ljudi preskakali bikove uz pomoć motki, Kelti su vježbali skok u dalj. Od 1775. godine njemačke gimnastičarke organiziraju natjecanja u skokovima s motkom. Prostirke za zaštitu skočnika s motkama predstavljene su tek 1960-ih. Čak i danas, među atletskim disciplinama, postoji rizik od loma kosti je najviši u skokovima s motkama. Kao tehnički najzahtjevnija atletska disciplina ujedno je i najopasnija, na primjer ako sportaš sleti uz strunjaču. Tipične ozljede u skokovima s motkama uključuju iščašenja ramenski zglob te prijelomi u predjelu ramena. Lumbalna kralježnica također je posebno čest izvor nelagode. Patela i Ahila tetive posebno su pod stresom zbog skoka. U slučaju mogućeg potkopavanja šipke tijekom skoka, postoji daljnja opasnost od ozljeda leđa, točnije mišića ekstenzora leđa.
Dugačak skok
Skok u dalj pokušaj je skoka što dalje nakon faze zaleta, što je 40-50m za muškarce i 30-40m za žene. Svaki sportaš ima tri pokušaja da to učini, a najboljih osam dobiva još tri pokušaja. Osim starih Grka, od azijskih naroda prenijeto je i da su od pamtivijeka isprobavali natjecanja u skokovima u dalj, pri čemu su u potonjem noge bile stegnute i bedra su morala biti okomita na zemlju. Danas je potrebno držati stopala vodoravno, a trup savijen. U trenutku slijetanja, odnosno kada stopalo dodiruje tlo, potrebno je kukove što brže gurnuti prema naprijed, budući da se bodovi oduzimaju prilikom slijetanja na stražnjicu. (Pri mjerenju duljine računa se prvi otisak u pješčaniku). Na početku faze polijetanja dolazi do efekta kočenja koji kod neiskusnih skakača uzrokuje rizik od uganuća zglobova u koljenu i gornjem dijelu gležanj. Mišići tele i bedro fleksori i ekstenzori također često trpe ozljede zbog toga. U Dodatku, mišićna vlakna pojavljuju se suze, posebno na bedrima.
Trostruki skok
Troskok je u Njemačkoj dugo bio ignoriran, iako je to i olimpijska disciplina. Dok su se u davna vremena troskokovi shvaćali kao zbrajanje tri pojedinačna skoka, danas se prakticirani redoslijed skakanja prvi put mogao dokazati 1465. Međutim, s vremenom su pravila pravila noga redoslijed se mijenjao iznova i iznova. Danas, slično skoku u dalj, skok se izvodi na poletnoj traci nakon zaleta od 35 do 42 m. Prvo slijetanje mora biti s istim noga koji se koristio za skok, s tim da je drugo slijetanje slijedilo na drugu nogu i skok u dalj kao skok dovršavajući pokret (također nazvan „poskok“, „korak“, „skok“). Slijed stopala stoga mora biti lijevo-lijevo-desno ili desno-desno-lijevo. Rizici od ozljeda uglavnom su isti kao i za skok u dalj i sprint, tj. Posebno mišićna vlakna suze i naprezanje, gležanj i ozljede koljena, kao i upala tetive patele (i ovdje posebno na distalnom patelarnom polu, što dovodi do takozvanog "koljena skakača").
