Mora se razlikovati dijagnoza koja prepoznaje diskalkulija kao djelomična slabost izvedbe u smislu ICD 10 i drugi problemi na matematičkom polju, poput kombiniranih poremećaja školskih vještina ili aritmetičkih poteškoća zbog neadekvatne nastave. Kao disleksija, diskalkulija klasificiran je u ICD 10 (Međunarodna statistička klasifikacija bolesti i srodnih bolesti) Zdravlje Problemi, 10. revizija) kao jedan od takozvanih ograničenih razvojnih poremećaja. Problem diskalkulija leži prije u činjenici da se problem ne može objasniti nedostatkom inteligencije ili neprikladnim poučavanjem.
Stoga se pojavljuje poteškoća u razlikovanju izgleda od općih problema učenje izračunati. Prema ICD 10, sljedeći se oblici računskih problema moraju razlikovati od diskalkulije:
- Diskalkulija kao rezultat neadekvatnog podučavanja ili kao rezultat deprivacije (= nedostatak tjelesne i emocionalne pažnje).
- Gubitak već stečenih aritmetičkih sposobnosti zbog cerebralnih oštećenja (= "stečena" aritmetička slabost)
- Diskalkulija zbog nedostatka inteligencije (IQ <70)
- Diskalkulija (= "sekundarna" diskalkulija) koja je posljedica organskih bolesti, mentalnih poremećaja ili invaliditeta (npr. Senzornog oštećenja).
Za dijagnostiku su dostupni standardizirani ispitni postupci koji, međutim, slično testovima klase, razlikuju samo točne i netočne i ne analiziraju pogreške kao takve. Ne mogu svi provoditi standardizirane testove.
Međutim, budući da se dijete ne želi označiti kao „slabo u aritmetici“ ili „nije slabo u aritmetici“, već se želi posebno raditi na problemima, potrebna je smislena analiza. To se može učiniti samo kvalitativnom analizom pogrešaka i kvalitativnom procjenom računskih tehnika. U principu to zahtijeva da učenik naglas razmišlja pri rješavanju problema, odnosno daje informacije o svojim metodama izračuna.
To je jedini način da se utvrde subjektivni (= pogrešni, nezgodni) algoritmi i analiziraju pogrešni putovi rješenja. Subjektivni algoritmi mogu se utvrditi i posebno impresivno ako se od subjekta traži da problem riješi uz pomoć materijala (učenje materijali). Primjerice, kada djelujete, moguće je prepoznati vrše li se izračuni ili se računaju itd.
Uz to, međutim, daljnja dijagnoza mora se kontinuirano postavljati tijekom terapije. Važno je analizirati pogreške i ispitati djetetove misaone strukture. Govori se o takozvanoj dijagnostici progresije koja omogućava postavljanje pravih prioriteta za terapiju i nadogradnju jednih na druge - korak po korak.
U pravilu nije samo student odgovoran za razvoj a učenje poteškoća. Iz tog razloga, pitanja o kući i školi uvijek treba postavljati kao dio dijagnoze. I škola i dom imaju priliku promatrati djecu, što omogućava uočavanje poteškoća i rješavanje problema u ranoj fazi. Rano otkrivanje igra glavnu ulogu u svim problemima. Što se ranije problemi prepoznaju i analiziraju, brže se može pristupiti pomoći u smislu smislene terapije
