Na kretanje osobe utječu različiti mentalni procesi kao što su koncentracija ili emocionalnost. Ta uzročno-posljedična interakcija naziva se psihomotorna aktivnost.
Što je psihomotorna terapija?
Pojam "psihomotorika" obuhvaća jedinstvo motoričkih i mentalnih procesa, a pojam "psihomotorika" opisuje promicanje razvoja uz pomoć pokreta, koji je danas sve rašireniji. Postoje razne škole psihomotričnosti koje ističu međusobnu interakciju psihološkog iskustva i razvoj percepcije i motoričkih vještina. Pojedine škole predstavljaju različite pretpostavke o tome kako se može razviti oslabljeno kretanje. Ovi koncepti slijede različite naglaske i sažeti su pod pojmovima mototerapija, motopedija, motopedagogija, pokret terapija ili pedagogija pokreta. Osnovna pretpostavka psihomotričnosti je da razvoj osobnosti uvijek treba shvaćati cjelovito. To znači da su fizička i psihološka područja međusobno povezana i da se iskustva u pokretu uvijek moraju shvatiti kao samoiskustva. Na primjer, držanje osobe uvijek govori nešto o njezinom mentalnom stanju. To se odnosi i na djecu: pokreti ne samo da utječu na njihove motoričke sposobnosti, već utječu i na percepciju vlastitih sposobnosti. Osobito su kod djece racionalni, emocionalni i mentalni procesi vrlo čvrsto povezani. Dakle, osjećaji se izražavaju i kretanjem, što primjerice igrama u pokretu mnogo olakšava kontakt s djecom. Izraz "psihomotorika" stoga obuhvaća jedinstvo motoričkih i mentalnih procesa, a pojam "psihomotorika" opisuje promicanje razvoja uz pomoć pokreta, koji je danas sve rašireniji. Ernst Kiphard smatra se pretkom psihomotrije, čiji su sportski programi za agresivnu djecu i djecu s problemima u ponašanju pozitivno utjecali na njihov emocionalni razvoj. Prema Kiphardu, motoričke abnormalnosti u djece koja pate od problema u ponašanju posljedica su minimalne cerebralne disfunkcije. To rezultira deficitima u području kretanja ili percepcije, a nakon toga i hiperaktivnošću, motoričkim nemirom, koncentracija poremećaji ili inhibirano ponašanje. Međutim, prema Kiphardu, motoričkom aktivnošću moguće je stabilizirati i uskladiti osobnost djece i adolescenata. Na primjer, Kiphard je trampolin koristio za trening koordinacija i kretanje.
Funkcija, učinak i ciljevi
Međutim, Kiphardov koncept smatran je previše orijentiranim na deficit i na kraju je evoluirao, dovodeći djetetovo stajalište u prvi plan. Pojavili su se novi pristupi, poput pristupa usmjerenog na dijete prema Meinhartu Volkameru ili Renate Zimmer. Ovaj je pristup sličan drami Virginije Axline terapija a namijenjen je djeci pružiti socijalno iskustvo, kao i prostor za kretanje, tako da nauče izražavati i prevladavati svoje probleme kretanjem. Iskustva u pokretu samo su malo kontrolirana i imaju za cilj jačanje dječjeg samopoimanja. Pristup zasnovan na kompetencijama drži da djeca koja pate od poremećaja kretanja također razvijaju psihološke probleme kako bi nadoknadila nedostatak u ponašanju u kretanju. Na primjer, pristup usmjeren na kompetencije agresivnost shvaća kao izraz problema u motoričkom području. U tom kontekstu, psihomotričnost može pomoći u naknadnom izgrađivanju kompetencija za kretanje. S druge strane, Jürgen Seewald predstavnik je pristupa razumijevanja psihomotričnosti. Razvio je takozvane teme odnosa ili tijela djece, uz pomoć kojih se može prepoznati uzrok problema. U psihomotornom okruženju te se poteškoće mogu naknadno obraditi i prevladati. Marion Esser predstavlja pristup koji je dubinski psihološki orijentiran. Za nju je pokret također unutarnji pokret, a geštalt psihologija, razvojna psihologija i psihoanaliza su teorijski temelji. Sistemska psihomotricnost razumije psihomotorni razvoj kao prilagodbu odgovarajućem društvenom okruženju. Sukladno tome, međuljudski odnosi također se moraju ispitati i liječiti kod djece koja pate od motoričkih abnormalnosti. Različiti pristupi psihomotricnosti uglavnom se koriste u dječjoj ili adolescentnoj psihijatriji. Upotreba odgovarajuće škole psihomotrije ovisi o psihomotrici koji izvodi posao. Cilj je postići što cjelovitiji pristup kako bi se djeci i adolescentima moglo ponuditi pomoć na relativno širokoj razini. Psihomotorne terapije često plaćaju zdravlje osiguravajuća društva. Uglavnom se provode u psihomotornim vježbama, ali njihove elemente možemo pronaći i u radu logopeda, radnih terapeuta ili fizioterapeuta. Također postoje ponude u vrtićima i na području školskog sporta, ali psihomotricnost se koristi i u specijalnom i dopunskom obrazovanju, gdje se brinu o djeci i adolescentima s tjelesnim, mentalnim ili emocionalnim teškoćama. Oni često imaju problema u područjima spoznaje, komunikacije, osjećaja, motoričkih i osjetnih funkcija, na što psihomotorički može pozitivno utjecati mjere. U međuvremenu, postoje i mnogi rezultati istraživanja koji pokazuju koliko su percepcija i kretanje važni rani dječji razvoj, posebno u područjima spoznaje, socijalnog ponašanja, jezičnog razvoja i emocionalnosti. Na primjer, u psihomotricitetu se koristi oprema poput valjanih dasaka, balansirajućih žiroskopa ili pedala. Oni se obraćaju uravnotežiti i vrlo su pogodni za promociju djece s razvojnim problemima. Način na koji djeca otkrivaju opremu vrlo je važan. Stoga su važni sadržaji psihomotricnosti:
- Iskustva sebe i tijela kao što su fizičko izražavanje ili osjetilna iskustva.
- Materijalna iskustva i učenje o pokretu
- Društvena iskustva poput komunikacije uz pomoć pokreta
- Igre na pravilu s pravilima igre prilagođenim određenoj situaciji.
Rizici, nuspojave i opasnosti
Psihomotorni terapija ne predstavlja nikakvu opasnost, već ima za cilj promicati djecu što je prije moguće kako bi se smanjio rizik od bilo kakvih oštećenja ili poremećaja. U tom procesu treba ojačati dječje vještine i faktori rizika svedena na minimum.
