Vijest o bolovanju od po život opasne bolesti kao što je rak šok je za svakoga tko je pogođen. Reagirati na to strahom, tugom i bijesom potpuno je normalno. Ključno je vratiti negativne osjećaje pod kontrolu.
To vrijedi i za ljude čiji je životni vijek zapravo pri kraju. Nada u ponovno ozdravljenje se gasi, tegobe postaju sve teže, a snaga nestaje. Ipak, iu ovoj posljednjoj fazi mogući su sretni i mirni trenuci.
Na tom putu životno ugrožene pacijente mogu pratiti posebno educirani psiholozi. U razgovorima im pomažu da se pomire sa situacijom i otjeraju strahove i depresiju. U završnoj životnoj fazi pomažu oboljelima da se pomire s nadolazećim krajem i oproste od vlastitog života i svojih bližnjih.
Prevladavanje strahova
Fokus je na suočavanju sa strahovima koji prate tešku bolest ili približavanje smrti. To su mnogostruki. Oni se kreću od konkretnih strahova od boli, nedostatka zraka i drugih fizičkih neugodnosti, do zabrinutosti zbog gubitka kontrole, dostojanstva i samoodređenja, do strahova od umiranja i smrti. Osim toga, moguće su brige za voljene osobe koje ćete ostaviti za sobom.
Ti se strahovi mogu manifestirati na vrlo različite načine. Neki se bolesnici izoliraju, drugi reagiraju agresivno, a kod trećih se emocionalni strahovi manifestiraju tjelesnim tegobama.
Psihologija ima čitav niz strategija za rješavanje anksioznosti. Osobito su korisne tehnike opuštanja i posebno okretanje utješnim i pozitivnim mislima, na primjer uz pomoć vježbi mašte.
Držanje depresije podalje
Svatko može razumjeti da mnogi teško bolesni ljudi u početku osjećaju očaj i duboku depresiju kada se suoče sa svojom situacijom. Velik dio uspijeva prevladati ovu emocionalnu krizu sam ili u razgovoru s rodbinom ili kliničkim osobljem. Drugi pacijenti to ne podnose – padaju u depresiju koja zahtijeva liječenje. Tipični znakovi depresije su:
- unutarnja praznina
- Nedostatak pogona
- @ nezainteresiranost
- gubitak volje za životom
- stalno mrzovoljenje
- Osjećaj krivnje, žaljenje na sebe
- osjećaj da ništa ne vrijedi
- problemi s koncentracijom i pamćenjem
- unutarnji nemir
Sindrom umora
Osobito oboljeli od raka često pate od dugotrajne, iscrpljujuće iscrpljenosti tijekom bolesti. Iako dovoljno spavaju, osjećaju se stalno umorno i nemoćno te im je teško ustati i bilo što učiniti. Oboljeli imaju pretjeranu potrebu za odmorom. Liječnici ovo stanje nazivaju sindromom umora – ili skraćeno umorom. Kod mnogih pacijenata umor počinje s početkom kemoterapije ili terapije zračenjem i traje tjednima i mjesecima nakon završetka liječenja.
Postoje brojne stvari koje se mogu učiniti u borbi protiv umora. Ako se iza simptoma, primjerice, krije anemija ili hormonalni poremećaj, može pomoći odgovarajuća prehrana i terapija lijekovima. Redovita tjelovježba također oživljava duh. Vježbe bihevioralne terapije također se mogu koristiti za promjenu nepovoljnih obrazaca ponašanja.
Duhovna podrška
Psihološka podrška rodbini
Podrška je potrebna ne samo pacijentu, već i rodbini. Oni su najvažnija podrška pacijentu, ali u isto vrijeme i sami pate od situacije. I oni se moraju boriti sa strahovima i tugom. U okviru palijativne skrbi mogu koristiti psihološku i pastoralnu podršku kao i oboljele osobe – čak i nakon smrti srodnika.
