Opće informacije
Naturopatija je krovni izraz za različite metode liječenja koje imaju za cilj aktivirati tjelesne sposobnosti samoiscjeljivanja te na taj način spriječiti i izliječiti bolest na nježan i zaštitni način i tako obnoviti zdravlje. Pritom koristi razne lijekove i podražaje koji se javljaju u prirodi. Ta sredstva i poticaji su sunce, svjetlo, zrak, kretanje, ostalo, hrana, voda, hladnoća, zemlja, disanje, misli, osjećaji i procesi volje, kao i sve medicinske tvari koje se iz prirode mogu dobiti uglavnom iz biljnih materijala.
Temeljno se razlikuje klasična prirodna metoda liječenja i metoda alternativne medicine. Alternativna medicina krovni je izraz za brojne metode liječenja koje se smatraju a dopuniti konvencionalnoj medicini. Alternativna medicina često se naziva i komplementarna medicina. Učinkovitost alternativnih metoda liječenja često se temelji na terapijskom iskustvu i obično se ne može znanstveno dokazati.
Sinonimi u širem smislu
Holistička medicina, komplementarna medicina, alternativna medicina, naturopatija, homeopatija: Za alternativnu medicinu: Klasična naturopatska i alternativna medicina tvrde da su holistička medicina, budući da njihovi terapijski koncepti ne uključuju samo tijelo, već i dušu i duh.
- Terapija vodom (hidroterapija i balneoterapija)
- Dijetetika/Dijetetika
- Fitoterapija (biljni lijekovi)
- Terapija vježbanja
- Svjetlosna terapija
- Naručite terapiju
- Homeopatija
- Tradicionalna kineska medicina (TCM)
- Akupunktura
- Ayurvedska medicina
- Antropozofska medicina
- Neurološka terapija
- Kiroterapija/ručna terapija
- Osteopatija
- Ortolekularna medicina
- Bachova cvjetna terapija
Podrijetlo naturopatije može se pronaći prije 2000 godina i seže do Hipokrata. U ovom drevnom shvaćanju iscjeljenje čovjeka bilo je uvjetovano prirodom kao iscjeliteljskom snagom.
Liječnik je bio samo praktičar koji je koristio ljekovite moći prirode. Vrhunac praktične provedbe ovih načela naturopatskog mišljenja može se pronaći u rimskom sustavu kupanja. Car August se već liječio vrhunskim odljevima, prepoznali su se masaže koje je muskulatura opustila, opskrbila krv i ojačali.
Bizantski su liječnici koristili aplikacije hladne vode za grozničave infekcije. U 16. i 17. stoljeću Paracelsus je dao važne poticaje Hipokratovom principu iscjeliteljske moći prirode. U 18. stoljeću JS Hahn promiče načela primjene vode, dijeta i vježbe, a Charite profesor Hufeland propagirao je lijekove za kupanje i piće.
U isto vrijeme osnovao je S. Hahnemann homeopatija. U 19. stoljeću došlo je do širenja hidroterapije od strane Prienitza, Oertela, Raussea i Hahna. Njihovim daljnjim razvojem i masovnim širenjem pojavila su se tri medicinska pravca: konvencionalna medicina, homeopatija i hidroterapija.
Johann Schroth kombinirao je ove ljekovite vode s post i razvio Schrothov lijek. 1850. bavarski vojni liječnik Lorenz Gleich uveo je koncept prirodnog liječenja i naturopatske metode kao produžetak hidroterapije. Uz više od 100 tretmana vodom, svećenik Sebastian Kneipp navodi i ljekovite biljke za unutarnju i vanjsku uporabu.
Sveučilišni predavač W. Winternitz prvi je znanstveno uspostavio hidroterapiju i integrirao je u ortodoksnu medicinu. Danas su granice između ortodoksne medicine, klasičnog naturopatskog liječenja i alternativne medicine fluidne, ali se te granice stalno mijenjaju i redefiniraju. Tako su ručna medicina i neuralna terapija danas priznati dio medicine i na njih se sa skepsom gledalo prije nekoliko desetljeća. Situacija je drugačija s postupcima odvodnje, poput čašastih, pijavica i autolognih krv terapija. Ti se postupci danas smatraju alternativnim terapijama, dok su u prošlosti bili sastavni dio medicine.
