Dijagnostika
Dijagnoza mentalnih poremećaja počiva na dva stupa: Može biti teško dodijeliti pojedinačne simptome određenim kliničkim slikama, ne samo zbog preklapanja područja između pojedinih mentalnih poremećaja. Stoga su važan „alat“ u dodjeljivanju i sažimanju uzoraka simptoma takozvani „klasifikacijski priručnici“ u svijetu. Zdravlje Organizacija i Američko psihijatrijsko udruženje (ICD ili DSM). Ovim se uspostavljaju kriteriji za postavljanje dijagnoze određenog mentalnog poremećaja, poput vrste i trajanja abnormalnosti ili kombinacije s drugim simptomima.
Takva klasifikacija objektivizira dijagnozu i pomaže u razlikovanju diferencijalnih dijagnoza.
- Prvotno obavljeni savjesni somatski (= fizički) pregled i ispitivanje služi za isključivanje tjelesnih bolesti kao osnove mentalnog poremećaja. Krv testovi pružaju informacije, na primjer, o osnovnim metaboličkim poremećajima, dok slikovna dijagnostika (računalna ili magnetska rezonancija tomografija) otkriva infekcije ili procese smanjenja u mozak.
- Druga bitna komponenta dijagnostike je psihijatrijska anamneza (prikupljanje bolesnikovih povijest bolesti s naglaskom na psihu pacijenta). To uključuje opsežno propitivanje pacijentove životne priče, pitanja o karakternim osobinama, stavovima i osjećajima, kao i promatranje ponašanja pacijenta u razgovoru s ciljem što potpunijeg hvatanja njegove osobnosti. Ova vrsta anamneze mora se provoditi vrlo pažljivo, oduzima puno vremena i ponekad može biti veliko opterećenje za ispitivača i pacijenta.
Terapija
Ako se mentalni poremećaj temelji na tjelesnoj bolesti, terapija ove bolesti obično je presudna i već može dovesti do uspjeha. U terapiji nefizičkih psiholoških poremećaja koriste se različite psihoterapijske metode i metode terapije lijekovima same ili u kombinaciji. Koje će se psihoterapeutske metode (npr. Psihoanaliza, bihevioralna ili gestalt terapija) odabrati, ovisi o vrsti poremećaja koji se liječi i na kraju, ali ne najmanje važno, o iskustvu i kvalifikacijama terapeuta.
Za medicinsku terapiju mentalnih poremećaja dostupan je veliki broj specifičnih i visoko učinkovitih aktivnih tvari koje većinom ublažavaju simptome određenog poremećaja utječući na tvar koja prenosi uravnotežiti u mozak. Nažalost, ti lijekovi često imaju značajne nuspojave kao što su pospanost, nedostatak osjećaja ili debljanje, tako da terapija lijekovima zahtijeva veliku dosljednost od pacijenata, a iskusni ih terapeuti svakako trebaju nadzirati. Ovisno o težini simptoma, psihosocijalna podrška može pomoći pacijentima da se lakše nose sa svakodnevnim životom.
